Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/stankagj

Marketing

BRODOLOM

U svojim te mislima vidim u momentu kad se rastajemo, jer jednom moraš zauvijek otići, budući da nas razdvaja ono nešto više od nas samih, a što bismo željeli da nestane upravo tada, u trenutku našeg odvajanja.


Preda mnom je bijeli papir. Da barem jest. Nije, nego ledeni ekran kompjutora. Danas sam ručala pizzu sa šunkom i popila čašu točenog tamnog piva. Valovi su nepodnošljivo visoki, i da ne bih posrnula, ili pala, držim se za golemi drveni stol presvučen zelenom čohom. Osjećam kako se snažno ljuljamo; zašto bih inače taj stol tako grčevito stezala? Ovo već pomalo zvuči poput brodskoga dnevnika. Misli mi lutaju, premda znam da moram biti koncentrirana, jer unatoč tome što je, očito, nevrijeme, potrebno je nastaviti sa zapisivanjem događaja u plavo uokvireni virtualni notes. On je poput svojevrsne crne kutije - sofisticirana, neuništiva bilježnica. Više nije hladni monitor, ili možda jest, ali sada to odjednom nije ni važno, jer smo u nekom drugom vremenu, možda čak prije naše posljednje velike životne prekretnice.
Dakle, misli mi ipak bježe u stranu, u neki kutak, taman, ali prozračan. U njemu susrećem zanimljivo biće, međutim nisam sigurna je li čovjek, mada dozvoljavam da bi mogao biti i više od toga. Nudi mi vreteno. 'Što će mi vreteno?' pitam ga. 'Ono vam je samo putokaz, poslužit će vam umjesto kompasa', kaže. 'Ja imam kompas. Ne možemo na brodu biti bez kompasa, to valjda znate', odgovaram. 'Vaš je kompas zastarjelo pomagalo', kaže mi to, po svojoj prilici nadbiće, i nastavi'…a moje vas vreteno može odvesti tamo gdje biste željeli poći, a ne znate da želite. U tome je bitna razlika'. I tako ja uzeh vreteno, ravnah se po njemu, i mi potonusmo. Kamo je zapravo krenuo naš brod, i kamo je trebao stići?
Mislim na tvoje lice, onaj mali grč ispod donje usne, lice koje ne odaje žudnju kao sva druga lica. Ne može ga se takvog i tada ne cjelivati, u tom trenu kada je uhvaćeno u sjeni vlastite izdaje, nepovratno, jer ga moj um nestrpljivo pohranjuje i zaključava u sjećanje. I čini mi se kao da si tu kraj mene, kao da te promatram. Osmjehuješ se tek s natruhom blagosti koja prerasta u razdraganost stiješnjenu nekom neobjašnjivom sjetom. Takvog te vidim. Tvoja je požuda snažna i zdrava, samo što moguće dosad nije nailazila na pravi odaziv. Vođenje ljubavi je poput plesa, ovisi o osjećaju za ritam i sklad, podjednakoj uživljenosti i gibanju koje je istinsko stapanje. To je jedina stvarna umjetnost instinkta u čovjeku, pod uvjetom da svoj dar nije u sebi zatomio, to harmonično kretanje, prepuštanje osjećajima i mogućnost njihova iskazivanja. Oduvijek sam smatrala da ljudima u seksu nerijetko vladaju njihovi interesi, jednako kao i glupost, te i dalje držim da je iskonska, nepatvorena strast, pa čak i ako hoćete: samozadovoljna, samo za povlaštene: uzvišena bića i zaljubljene.
I premda ti nisi taj kojeg želim, kako da te ne volim, dok svoje ruke držiš sklopljene i naizgled nepotrebne mojima, iščekujući zamišljeni otkucaj moga nepodijeljenog pripadanja, što ja ne mogu ili ne želim razumjeti. U svojim te mislima vidim u momentu kad se rastajemo, jer jednom moraš zauvijek otići, budući da nas razdvaja ono nešto više od nas samih, a što bismo željeli da nestane upravo tada, u trenutku našeg odvajanja. Zbog te neispunjenosti u nama, koja postaje nedosegnutost, mi ostajemo i bez posljednje prilike za dodir. Krećući svatko svojim putem, prema tramvaju, kući, nepovratu…





Post je objavljen 24.11.2014. u 16:21 sati.