Zazvat ću kišu
da spere gorčinu
tvojih riječi
s moje kože.
I vjetar s juga
da otpuhne bore
sjetne tuge
oko tvojih očiju.
Jer pun je ležaj moj
trnja tvojeg...
A tada ću
osvjetliti sobom
onaj dio tebe
što tobom te čini.
Jači od mene nisu
svi porazi tvoji
što od tebe samog
i od mene te skriše.
I oprosti ti opet
i ovaj tmuran dan...
I kad puni su kamenja
moji džepovi sreće
ja iz njih ti dajem
svu lakoću svoju.
Ne dušo, nije mi ništa!
Tek žena sam
lomljiva k'o prut,
cvijet
što u hladnoći opstaje,
ali ne cvjeta...
Post je objavljen 24.11.2014. u 00:18 sati.