Prije sam puno čitala.
O svemu. Voljela sam mitove, legende, bajke...
Možda je to samo dokaz da nikad zapravo nisam odrasla.
Još uvijek maštarim, vjerujem u stvari koje su drugi davno odbacili. Gajim u sebi neke nade i još pronalazim čaroliju u sitnicama,
u smjeni godišnjih doba i u Božićnim kolačićima.
Još mi je toliko toga "wow" i ne mogu se nadiviti, niti mi se oči mogu umoriti od gledanja. Još uvijek upijam svijet i čini mi se da je zapravo prekrasan. Kad odbacim u stranu svo ono svakodnevno, svo ono ružno a ljudsko, još uvijek je "wow".
Godine nisu uspjele i ljudi nisu uspjeli, ubiti dijete u meni.
Ono je još nestašno, nespretno i navino. Još sve gleda kroz moje krupne, smeđe oči i duri se, što ga ne razumiju.
Nisam se nikad sljubila sa slikom odrasle i ozbiljne, iako sam naučila biti dovoljno "velika" kad treba.
Priznajem, zbog toga je često sa mnom teško živjeti. Neozbiljnost mi je mnogo puta bila skupa, greške prevelike, a oni "previše odrasli i previše ozbiljni" samo prolazni faktor u životu.
I nemam mnogo prijatelja. Ni mnogo onih koji bi se uopće potrudili razumjeti ovu ludu glavu.
Imam samo one koji vole sa mnom peći Božićne kolačiće, kititi dvorište "jampicama" i voditi dubokoumne rasprave.
I to mi je dovoljno, da budem sretna.
Opet je ono doba godine, kad mi srce brže zakuca i kad mi je sve čarobno, kad lako zaboravim probleme i gurnem ih sa strane da ne smetaju.
Samo ove godine razmišljam i o obavezama, o tome što smo i koliko radili i postigli, koliko sam zadovoljna rezultatima, koliko ljuta na sebe zbog stvari koje nisam odradila kako se spada i koliko to zapravo sve skupa želim i volim?
Odgovori u mojoj glavi su dvosmisleni, ali jedno znam - konačno osjećam da se stvari mijenjaju, iz teških rastu u krvavo teške.
I to je zapravo dobra stvar.
Nema ni zadovoljstva ni uspjeha dok ne zakoračiš van svoje sigurne zone. Dok ne staviš glavu na pladanj, svima na izvol'te, ne možeš ni očekivati da će te ozbiljno shvatiti.
Tek kad uložiš sebe, novac, vrijeme, živce a i dobru mjeru mentalnoga zdravlja, možeš reći da si krenuo, a jamstva za uspjeh nema. Jedino što ti realnost oko tebe može obećati je činjenica da će samo postajati sve teže.
To znači raditi za sebe ili ti ga biti poduzetnik.
Ljudi misle kad krenu u svoj posao, da će se brzo obogatiti, ali činjenica je da većina ljudi koji šljakaju za sebe, radi 24 sata dnevno, nedjeljom i praznicima... uvijek, pa čak i ono malo sati što spavaju, negdje u kutku glave vrte nešto o poslu.
I naravno mnogi propadnu, neki uspiju, neki žive solidno a neki se i obogate, ali većina radi da bi mogla raditi.
S druge strane većina onih koji rade za nekog drugog misli, kako su svi poduzetnici lopovi, kako su nečasno došli do onog što imaju ali ruku na srce, "obični smrtnici" žive u nekim stvarima ležernije. U 4 sata zatvore vrata ureda za sobom i zaborave da posao postoji. Poduzetnik nema taj luksuz, on nikad ne zatvara vrata ureda i nikad ne prestaje misliti na posao.
Mobitel zvoni uvijek i u svako doba. Mušterija je uvijek u pravu čak i onda kad bi je najradije pregazio buldožerom i posao se ne odbija nikad, pa makar to značilo plaćati pdv iz svoga džepa, samo da bi se dobilo posao i u dogled-no ga vrijeme naplatilo. To znači trpjeti svakakve ljude i svakakve stvari. I na kraju znači da se krvari i da su poduzetnik i "Obični šljaker" kako mnogi sami sebe nazivaju, zapravo isti. Obojica imaju nekog tko ih tlači i obojica za nešto krvare. Obojica imaju neke stvari za kojim onaj drugi čezne.
I ja čeznem za nekim stvarima, ali sam sretna što nijedna od njih nije materijalnoga karaktera. Ponosna sam što mogu reći da u svom životu imam skoro sve što bih mogla poželjeti. Imam ljubav, imam obitelj, imam zdravlje, dom i svoj posao. Imam snove, ideje, prijatelje... imam i račune i odgovornost i brige, kako bih znala za što živim i za što se borim. Imam i one koji me ne vole... i na njima sam zahvalna, jer su me naučili da cijenim samu sebe.
I imam opet ovo doba godine, kad sve mogu podnijeti lakše i kad se vani u zraku osjeća miris zime koja dolazi, kad pod nogama šuška lišće i kad se mrak spusti već u pet popodne.
Imam i ideju kako okititi dvorište, u društvu svog dragog dok istovremeno skupa brbljamo o poslu. Što dijete u meni zbilja više može poželjeti?