24.10.2014
Branko Horvat
Zaključak studije "Radna teorija cijena"
d) Cijene i društveno-ekonomski sistemi
"Karl Marx je u svojoj historijski shvaćenoj analizi - robne proizvodnje kako ju je zvao - ustanovio dva cjenovna sistema, radne vrijednosti i cijene proizvodnje. Marx nije mogao integrirati ova dva sistema na teoretski zadovoljavajući način... problem je poznat kao kontradikcija prvog i trećeg toma Kapitala, ili kao transformacioni problem. I ako je bilo mnogo pokušaja da se...problem riješi , ni jedan nije bio teorijski uspješan. Svi su oni težili za matematičkom konzistentnošću, a ne za teoretskim smislom.
Poruka Kapitala u današnjem kontekstu i u modernoj terminologiji je naprosto sljedeća. U situaciji tržišne ravnoteže, vrijednosti robe u razmjeni se određuju društveno potrebnim radnim vremenom za njihovu proizvodnju. Budući da je rad nereproducibilan faktor proizvodnje, to su ujedno i alokativno efikasne cijene.
Kada se na historijskoj sceni pojave vlasnici kapitala, oni postavljaju zahtjeve za dohodak proporcionalno kapitalu koji posjeduju, a ne radu koji troše. Ako su takvi zahtjevi za dohotkom institucionalno održivi - kao što jesu u kapitalizmu - javlja se eksploatacija, a radne cijene se simultano transformiraju u cijene proizvodnje. Efikasne cijene su poremećene i ovaj se poremećaj ne može ukloniti sve dotle dok postoji eksploatacija. Marx i Engels su također mislili da će se u socijalističkom društvu ekonomska računica voditi direktno u radnim cijenama. Imajući na umu okolnosti možemo im oprostiti ovu analitički nevažnu, ali za praksu izgradnje socijalizma katastrofalnu naivnost.
Ova studija se bavi rigoroznom formulacijom teorije relativnih cijena reproducibilnih dobara u dinamičkim uvjetima rasta i tehnološkog progresa. Pokušavajući da riješi ovaj zadatak, ona također kompletira analizu u Kapitalu dajući analitički rigorozan ujedinjujući okvir. To je postignuto pokazivanjem da su radne cijene efikasne cijene, da kao takve mogu služiti kao standard. U ovom slučaju je, također, kao drugi nusproizvod, pronađen novi odgovor za neke od postojećih kontraverzi o teoriji kapitala i kamata, tradicionalno najtežih dijelova ekonomske teorije. Da bih naglasio različitost od starijih, ponešto dogmatskih, kontraverzi o radnoj teoriji vrednosti - klasičnih ili marksovskih - izabrao sam da govorim o radnoj teoriji cijena. Svaka teorija vrijednosti - da bi bila valjana - mora biti sposobna da objasni relativne cijene. Također, ona mora biti sposobna da dade normativne kriterije za postupak formiranja efikasnih cijena.
Ova studija daje samo osnovu čiste radne teorije cijena. Očita proširenja i generalizacije trebalo bi da uključe reprodukcijske proizvode, rentna dobra, vezane proizvode, heterogeni rad, heterogeni kapital, supstituciju i privredu s n proizvoda. To ne bi trebalo biti teže postići nego što je u uobičajenoj teoriji. Zadatak bi bio samo jednostavniji...
Rezultati prethodne analize mogu se sumirati u teorem određivanja efikasnih cijena. Predlažem da nastavimo po marksističkom ustaljenom postupku, ali upotrebljavajući jezik moderne ekonomije...
Lema 1.Da bi cijene bile efikasne, nadnice moraju bit jednake vrijednosti proizvedenih , potrošnih dobara (wL = p1X1) i, prema tome, bruto-rental mora biti jednak vrijednosti bruto-investicija (r2p2K=p2(I+R).
Dokaz. Zbog duala cijene i kolicine, efikasnost zahtijeva da se poklapaju tehnološka i nadnično-rentalna granica, c=f(i), w=f(r). Buduci da su ove dvije funkcije identične, na tehnološkoj granici ćemo izabrati istu tačku
W
ako, i samo ako je c=W(w= — ), tako da je i=r ili obratno.
P1
Ovaj uvjet ne implicira, kao što obično tvrde teoretičari tzv. zlatnog pravila, da se sve nadnice moraju utrošiti, a svi profiti investirati i da, prema tome, radnici ne smiju štediti — i ako takav rezultat nije nekonzistentan s lemom. Ono što se zahtijeva jest da svaki dohodak koji je zarađen u proizvodnom procesu mora biti nagrada za uslugu rada. Neki radnici mogu štediti, dok drugi mogu trošiti više od dohotka, a financijske transakcije će se vršiti posredstvom banaka, koje mogu zaračunavati pozitivnu ili negativnu kamatu, u svrhu izjednačavanja ponude i potražnje za viškom kupovne moći. Ove transakcije se, međutim, odvijaju izvan proizvodnog procesa i zaračunata kamata nema veze s efikasnom diskontnom stopom G (kombinirana stopa rasta rada konstantne produktivnosti). Drugim riječima, one pripadaju sekundarnoj raspodjeli dohotka i nemaju utjecaj na primarnu raspodjelu.
Lema 2. Da bi cijene bile efikasne mora se ukloniti eksploatacija.
Dokaz. Započinjemo od osnovnog identiteta društvenog računovodstva koji kaže da je vrijednost finalnog proizvoda identična bruto-dohotku: p1X1+p2(R+I)=wL+P*(bruto profit po jedinici kapitala)p2K, P*=r+p*(neto profit po jedinici kapitala).
Zbog uvođenja neto-profitne stope p*, sve cijene su se promijenile i efikasnosni uvjet se više ne zadovoljava, p1 veći od wL.
W X1 P2
Sada je realna nadnica niža: - = - - x - k
P1 L P1
Da bi se zadovoljio uvjet za efikasnost, mora se ukloniti profit, p=0. Kako je kako je profit dohodak vlasnika kapitala, on nužno smanjuje nadnice radnika koje vlasnici (i njihovi predstavnici) zapošljavaju, pa p=0 podrazumijeva ukidanje eksploatacije.
Sada možemo formulirati teorem:
Teorem određivanja efifeasnih cijena. Da bi cijene bile efikasne, moralu se ispuniti tri nužna uvjeta:
1. Mora se eliminirati eksploatacija.
2. Mora se održavati puna zaposlenost.
3. Moraju se ispunjavati planovi ekonomskih subjekata
Prvi uvjet proizlazi iz lema. On implicira da svi dohoci dolaze iz rada, a nijedan iz kapitala.
Drugi uvjet regulira veličinu r=r(g). Kako svako odstupanje od pune zaposlenosti mijenja g i, stoga, r, ono mijenja i relativne cijene.
Treći uvjet regulira međuvremensku konzistentnost određivanja cijena. Efikasan izbor investicijskih projekata, kao i tehnika koje treba razviti i upotrijebiti, zahtijeva da se očekivani P* stvarno i realizira. To je nemoguće u laissez-faire privredi; društveno planiranje je stoga potrebno da izjednači ex ante i ex post P*.
Prema pretpostavkama naših analitičkih modela, ova tri uvjeta su i dovoljni uvjeti. U realnom svijetu oni nisu ni izdaleka dovoljni. U stvari, uzimajući u obzir složenost realnog svijeta, jedva da ima smisla govoriti o dovoljnim uvjetima.
Realni svijet se, međutim, ne smije zaboraviti. Stoga je potrebno istražiti kako su efikasnosni uvjeti zadovoljeni u tri društveno-ekonomska sistema današnjice. Mogu si dozvoliti da samo skiciram profile sistema, naglašavajući jedino relevantna obilježja, budući da sam se sistemima bavio drugdje [Horvat, 1984]."
Kao fizičar, ekonomist i filozof Branko Horvat se "ne oslanja, isljučivo na onu rudimentarnu analitičku aparaturu" koja je klasicima bila dostupna, već kao poznavalac primjenjuje suvremeni analitički instrumentarij. Analitičko izlaganje i formuliranje problema Horvat prevodi na strogo matematičke izraze i analitički aparat. To mu omogućuje rigoroznu obradu odnosnih problema i zamjenu nedovoljno fundiranih ili čak pogrešnih rješenja sa konkretnim. Umjesto nekritičkog prihvaćanja ili apriornog odbacivanja Marxa, profesor Horvat nam nudi moderno, analitički rigorozno rješenje jednog od niza bazičnih problema ekonomije. Dokazao je da se istinski razvitak može ostvarivati jedino na socijalistički način.
Valja se nadati da su se relevantni ekonomisti upoznali s ovim radom.
J.A.
Post je objavljen 01.11.2014. u 19:19 sati.