Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na Mirogoju.
– Ovi dani, a? Bio si kod oca?
– Bio sam i na njegovom grobu. Ali sam otišao prvenstveno na Natalijin grob.
– Kaj si radio kod nje?
– Napisao sam jednu pjesmu pa sam joj je odnio.
– Pjesmu?
– Da. 8. ožujka 1990. sam joj napisao prvu pjesmu. Htio sam je razveseliti pa sam pjesmu napisao na strojopisu, stavio u kuvertu i poslao poštom.
– Jesi se potpisao?
– Nisam.
– I?
– Gledao sam iz svoje sobe kako uzima poštu. Otišla je u stan, otvorila moje pismo i pročitala ga je.
– Je li joj pozlilo?
– Izgledala je veoma sretna. A suza joj je tiho kliznula niz lice. Zato sam odlučio da ću joj svakog četvrtka darovati jednu pjesmu.
– Pisao si pjesme i slao si joj svaki tjedan?
– Svaki tjedan do njene smrti. Svaki četvrtak. Nakon nekog vremena prestala je muškarce četvrtkom dovoditi u stan. S posla bi se žurila, otvarala poštanski sandučić, brzo odjurila u stan i uz osvijetljeni prozor čitala moju pjesmu. Dugo, dugo bi nepomično sjedila, privijajući papir s pjesmom na svoje grudi.
– I nikada joj nisi rekao da ti to pišeš? Nikada se nisi potpisao?
– Nikada. Sva moja pisma je čuvala u posebnom omotu.
– I gdje su na kraju završila ta pisma?
– Kad je napravila samoubojstvo poželio sam ih imati. Otišao sam u njen stan.
– I uzeo si ih?
– Našao sam ih tamo gdje ih je čuvala. Uzeo sam omot s pismima u ruke. Na njemu je pisalo velikim slovima: MOJ PRIJATELJ NENAD.
– Budeš mi ih jednom pokazao? Kad budeš pri sebi.
– Nemam ih.
– Kako misliš?
– Kad sam s pismima krenuo iz Natalijinog stana zaskočila me je policija. Pisma su mi uzeli, a mene su priveli. Tad sam prvi put priveden na policiju.
– Mene je prvi put policija privela u Bjelovaru.
– Zašto?
– Zbog skitnje.
– Pa što si radio u Bjelovaru, Hvaranine jedan?
– Malo sam skitao.
Post je objavljen 31.10.2014. u 19:39 sati.