Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ogulin

Marketing

Ni o hapšenju, ni o UDBI

"Ja sam za istinu, bez obzira tko ju govori. Ja sam za pravdu bez obzira tko je za ili protiv."
Malcolm X

Možda se mnogi čitatelji (mnogi, kao da ih mnogo pohodi ovaj blog, ali eto malo si laskam) neće složiti sa mojim mišljenjem i ovim postom.
Neću pisati o ispunjenju želja zagrebačkog gradonačelnika da institucije rade svoj posao, neću pisati o suđenju jednom od vodećih ljudi UDBE koji je započeo svoj izuzetno zanimljiv ikaz pred njemačkim sudom, iako ga je hapšenje jednog od najmoćnijih ljudi Hrvatske svakako zasjenilo. Već su se pojavile teorije da su ova današnja hapšenja u svrhu micanja fokusa javnosti sa suđenja u Njemačkoj i iznošenja imena umiješanih u operacije UDBE, ali to zaista ne mogu komentirati, već bih se osvrnuo na jedan suštinski problem koji nas u posljednje vrijeme muči, a to je pomama za raspisivanjem referenduma koja trese Hrvatsku.


O svakom važnom ili manje važnom pitanju skupljaju se potpisi i želi se izaći na referednum. Po zakonu treba skupiti potpise više od 10% od ukupnog broja birača da bi se referendum morao raspisati i većinom su organizatori u tome uspješni, ako ih Vlada ne pretekne odustajanjem od onoga radi čega se referendum trebao raspisati (npr. outsourcing u javnim službama).

Toliki referendumi pokazuju nepovjerenje građana u one koje su izabrali da ih predstavljaju i da brane njihove interese. I kako se izabrani ponašaju građani su u pravu, jer očito su referendumi jedini način da se glas naroda čuje.
Samo je pitanje koji i kakav glas, i tko ga artikulira.

Ozbiljnih inicijativa o promjeni i smanjenju broja jedinica lokalne uprave i samouprave, pa realno rečeno i broju zastupnika koje biramo nema, opet se sve svodi na parcijalne interese pojedinih skupina koje žele iskoristiti ojađenost i besperspektivnost naroda kojem su se politika i političari zgadili, i sada iz tog bijesa, jada i inata potpisuje referendumska pitanja, bez obzira kakva ona bila.


Imali smo besmisleni referendum o ustavnoj definiciji braka (koja je kao takva već bila u Obiteljskom zakonu, ali smo ju morali staviti u Ustav) koji nas je svrstao uz bok Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Letoniji, Litvi, Srbiji, Crnoj Gori, Ukrajini, Bjelorusiji i Moldaviji.

Pa smo trebali imati referendum o outsourcingu dijela javnih službenika u posebne firme, ali je Vlada odustala od toga. Da bi se ispostavilo da sindikati, koji su bili najveći protivnici toga da se čistačice i ostalo pomoćno osoblje izdvoje u posebnu firmu i nastave raditi za državu, koriste usluge iste takve firme za održavanje svojih prostora jer im je to jeftinije, ali nikom ništa. Na žalost licemjerje je postalo općeprihvaćeno kada su političari i sindikalisti u pitanju, pri čemu su ovi potonji još ogavniji jer se pretvaraju da brane interese radnika, a brane samo svoje, dok političari osim svojih, vode računa i o interesima stranke.

Po meni, jedan od najbitnijih i najsigurnijih načina odlučivanja o stvarima o kojima ne znate puno je da pogledate tko je za ,a tko je protiv, od ljudi o kojima znate puno.
Ako su sindikalni uhljebi protiv nečega, onda to nije nužno loše, i ne treba zaboraviti da oni najprije štite sebe i svoje ogromne plaće, državne stanove u kojima žive za sitni najam, i sve one beneficije koje idu uz nikakvu odgovornost za izrečeno (učinjenog i onako nema), a da su im ti jadni ljudi o čijoj sudbini navodno nariču samo sredstvo zadržavanja sinekura.

Sada su se svi raspisali protiv monetizacije ili davanja u koncesiju auto cesta.

Jako dobar post o ovoj temi možete pročitati na Uskim stazama:
USKE STAZE

Najprije moram reći da je po mom mišljenju kod same izgradnje počinjena strateška pogreška, i da se onda trebala dati zemlja buduće trase autoceste u koncesiju, pa da koncesionar sagradi ceste, prateću infrastrukturu, objekte, i onda dobije to na korištenje na određeni broj godina. Na taj način nas ne bi koštale ništa, a donesle bi nam ogromnu korist.

Odabran je drugi model, dignuti su krediti, kojima su plaćene strane firme da nam sagrade autoceste.
I sada te kredite treba vraćati, a ispostavlja se da ukupni godišnji prihodi naši autocesta ne mogu pokriti rate kredita koje dospijevaju na naplatu, da ne pominjem plaće, tekuće održavanje ili eventualno daljnju izgradnju cesta.

I sad svi liju suze nad cestama, zovu ih naše ceste, ne daju ih jer su strateški interes države, ali ajmo malo pustiti da se razbistri voda pa si postaviti nekoliko pitanja:
- nije li to ona firma u kojoj se radno mjesto plaćalo 5-10 000 EUR
- nije li to ona firma koja je konstantni gubitaš, dok su slovenske ceste profitabilne
- nije li to ona firma koja je dionice vrijedne 200 000 000 kn plaćala 450 000 000 kn
- nije li to ona firma čijom opremom su druge firme radile poslove za njih
- nije li to ona firma koja je plaćala farbanje tunela 5 puta skuplje no što ja realno
- nije li to ona firma koja po kilometru autoceste ima dvostruko više zaposlenih nego što je to slučaj u Italiji ili Sloveniji
- nije li to ona firma kod koje je bilo nemoguće i još uvijek je nemoguće zaposliti se bez debele političke veze
- nije li to ona firma koja treba ove godine vratiti kredita 5 000 000 000 kn, a uprihodit će nešto preko 3 000 000 000
- nije li to ona firma koja je preko FIMI Medije izvlačila novac određenoj stranci i ljudima
Svatko sigurno zna barem nekog tko radi u toj firmi i s lakoćom se ovaj popis može dopunjavati.

Da se razumijemo, osnovni problem je taj što nitko nikada nije imao volje ni snage ni političke želje uvesti reda u tu firmu, ili te firme (jer jedno je Auto cesta Rijeka Zagreb, drugo su Hrvatske autoceste, pa onda posebna firma za autoput prema Krapini, četvrto je BINA Istra...).
I svim mi taj nered i nerad dobro i debelo plaćamo, a plaćat ćemo i dalje i više.

Pa ako je sve to tako, i ako još uvijek otplaćuje kredit, po čemu je to "naša firma"?

Barata se nekim silnim milijardama koje ceste donose (spomenuta je cifra od 80 000 000 000 kn koje će koncesionar zaraditi). Kad je tome tako, zašto ih već sada ne zarađuju sami i ne donose profit već sada, nego su doslovno pred stečajem? Bitno je da suludim ciframa plaše narod kako će država izgubiti silne novce kojih nema nigdje osim u uobraziljama ljudi koji čuvaju svoje položaje, i matematičkim modelima koji počivaju na vrlo labavim i sumnjivim tezama prilagođenim dobivanju takvog rezultata.
Do sada su propadali, država tj. svi mi smo ih spašavali i spašavamo ih,a sada kad je vrijeme da se računi izvedu na čistac i da možda dobiju gospodara koji zna koliko košta održavanje kilometra ceste, koliko za to treba ljudi, koji zna koliko košta farbanje tunela i koliko su općenito troškovi takve firme, sad bi oni odjednom mogli donositi milijarde.

E pa kad niste do sada, ne trebate ni od sada, nekako vam ne vjerujem.

Ili možemo okrenuti pilu naopako, ako ste i do sada mogli, a niste to radili, onda ste radili direktno protiv interesa države i njenih građana, a to vas onda čini ...?


Osim toga, redefinirajmo malo pojam posjedovanja i "našega".
Svi vi koji ste digli kredit jako dobro znate da ono što uživate nije vaše dok ne otplatite zadnju ratu kredita, nego je u vlasništvu banke, a ako kredit niste digli u Hrvatskoj poštanskoj banci, onda je u vlasništvu strane banke, dakle stranaca.

I svjesni ste toga, uredno vraćate kredite koliko god možete, robujete i odričete se da biste ih vraćali na vrijeme i da ne biste ostali bez onoga za što ste ih digli i ne tražite da drugi to rade za vas.

Odavno smo prodali telekom, prodali smo naftnu industriju, nemamo dovoljno hrane za vlastite potrebe, i ukratko suverenitet nam je samo prividan,i sad je odjednom ovo postalo pitanje nacionalnog ponosa, da ne damo ceste.
Koje i nisu naše jer krediti kojima su izgrađene nisu otplaćeni.

A ja se pitam zašto ih ne dajemo i zar je to tako loše?

Te ceste su u neku ruku personifikacija Hrvatske, svi smo imali velika očekivanja od njih, trebale su nas odvesti u bolju budućnost, a ispalo je da smo debelo preplatili ono što smo dobili, da smo se zadužili preko svake mjere da to dobijemo, a i to što smo dobili baštini nekolicina političkih podobnika, dok mi svi ostali možemo samo gledati i financirati da bi njima bilo sve bolje i bolje., i da opće koristi od tih cesta nema.

Mislim da je cijeli taj ciklus koji počinje dizanjem kredita da se izgradi autocesta, uzmu strane firme da ju izgrade i onda kada se izgrade prepusti ih se u koncesiju sam po sebi idiotski.

Trebalo je ići obrnutim redom, ali kad se nije išlo, sada smo tu gdje jesmo. A to je da smo dovedeni na rub provalije, i da su nam ceste samo jedan od utega oko vrata koji nas vuče dnu (tu su i brodogradilišta u koja je uludo bačeno deseci milijardi, tu su deseci milijardi koji su otišli lažnim braniteljima i lažnim invalidima, tu su prekapane ceste i kina i parkovi i stotine načina na koji smo pljačkani). Sve to trebat će ujednom trenutku zagrebati ispod površine, izvući prljavo rublje i početi kažnjavati odgovorne samo za sada još hrabrosti za to nema. A dok nje ne bude, tonut ćemos ve dublje i dublje,jer nitko, ali baš nitko od tih lopova na državnoj grbači, kojem su puna usta hrvatstva i domoljublja, neće se odreći ni dijela nezasluženih sinekura koje ubiru već godinama. Ali će nam pod krinkom patriotizma uvaliti da je to naš problem, naša briga i obaveza koju mi moramo rješavati.

I svi samo govore ne damo ceste, ali nisam čuo suvisao argument kako ćemo ih spasiti i kako ćemo vratiti kredite za njih, zanemarimo ova lupetanja o desecima milijardi koje ceste prihoduju ili mogu prihodovati, za koje je svima jasno da su notorna laž.


Margaret Thatcher je rekla da je osnovni problem socijalizma što ćete u jednom trenutku potrošiti sav tuđi novac.

A mi smo i u kapitalizmu to nastavili, trošiti tuđi novac, i sada kad taj netko traži svoj novac natrag, odjednom se budi nacionalni ponos i ne daju se "naše ceste".

Možda postoji bolji model od koncesije, iskreno se nadam da postoji, ali svaki model, pa i koncesija, je bolji od ovoga da se ne napravi ništa, nego da se i dalje pusti da oni rade što hoće, a mi svi da ih plaćamo.

I slažem se da je potreban nacionalni konzensuz po tom pitanju, ali ne preko referenduma, nego preko struke, i da se konačno stavi na papir što ceste jesu a što nisu, koliko koštaju a koliko zarađuju, i zašto koštaju koliko koštaju, i može li se možda i unutar njih samih naći neki prostor za uštede?

O tome nitko od vrlih sindikalista ni riječ da bi rekao.
S kim god sam pričao oko monetizacije, svi su protiv, ali su i protiv sadašnjeg stanja u cestama.
Rekao bih da je cilj referenduma upravo zadržati postojeće stanje, usput još ljude uplašiti da su sljedeće vode, pa šume, pa tko zna što od nacionalnih blaga...

Ali, ajmo mi sada najprije riješiti ceste, pa ćemo se onda boriti da zaista izvore voda i šume ne prepustimo strancima.

Bojim se da ideja da mirovinski fondovi postanu vlasnici cesta neće donesti ništa dobro, jer da bi bilo dobro, mora se promijeniti način funkcioniranja i moraju se postaviti na zdrave temelje, a to nitko ne želi napraviti, ni vladajući ni opozicija, jer svi tamo imaju svoje ljude i svoje interese.

Na žalost, čini mi se da bi jedini način da to profunkcionira normalno bilo da su u upravi stranci, a ne ljudi po političkom ključu. Pa makar vlasnici i bili mirovinski fondovi, ali da upravu bira struka a ne politika.

Ovako, kako smo raskrčmili očevinu i djedovinu, sada ćemo i mirovine kroz fondove baciti u vjetar ako samo damo novce za vraćanje kredita a ostavimo svu tu bratiju da radi po svome kao i do sada.
Uostalom, svatko od nas zna kako ceste funkcioniraju, kako se tamo radi i što se radi, kolike su plaće, a koliki su troškovi.

Pa onda zamislite da je referendumsko pitanje želite li i dalje plaćati firmu koja ima dvostruko više zaposlenih od potrebnog broja, firmu koja zapošljava isključivo po političkoj liniji, želite li i dalje plaćati najskuplju cestarinu u Evropi, želite li i dalje gledati njihovo bahaćenje i bogaćenje?
Jer rekao bih da je to stvarno pitanje, a ne hoćemo li dati da netko s njima racionalno upravlja.

Uostalom, pogledajte tko je protiv monetizacije, pa je i tu odgovor na to pitanje.

Iako ne sumnjam da će pod pritiskom javnosti se od cijele priče odustati, razmislite malo, je li to sve zaista baš tako kako nas uvjeravaju, i trebaju li nam ovakve ceste i ovakvo njihovo funkcioniranje ili je potrebno postaviti kvalitetnu upravu i ustrojiti firmu na zdravim osnovama, makar to i ugrozilo silne sinekure i presjeklo dotoke sredstava određenoj stranci i njenim priljepcima.

Jer sve se svodi na to da mi kao nismo sami dobri gospodari, sa tom premisom se išlo u cijelu privatizaciju devedesetih, a jednostavna istina je da politika nije dobar gospodar, a kvalitetni kadrovi jesu, samo što oni uz političku konstelaciju koja kod nas vlada od devedesetih nemaju priliku doći do izražaja.



Na današnji dan 1740. Marija Terezija započela vladavinu, 1887. Nikola Tesla prijavio svoje prve patente, 1958. rođen Ivo Pogorelić, 1977. poginuli članovi grupe Lynard Skynard Ronnie Van Zant, Steve Gaines i Cassie Gaines.

Post je objavljen 20.10.2014. u 18:37 sati.