Walker Percy, koji je napisao predgovor knjizi iz naslova je, opisujući svoje čitanje ove knjige, prilično vjerno prenio i moje osjećaje tijekom čitanja:
„Iz ovoga nije bilo izlaza; ostala mi je samo jedna nada – da bih mogao prelistati prvih nekoliko stranica koje će se pokazati dovoljno lošima da bih mirne duše mogao odustati od daljnjeg čitanja. Obično upravo tako radim. Prvo poglavlje je često uistinu dovoljno. Jedino sam se bojao da ovaj roman možda neće biti dovoljno loš, ili da bi mogao biti dovoljno dobar, zbog čega ću morati nastaviti čitati.
U ovom sam slučaju čitao dalje. I dalje. Najprije s poraznim osjećajem da nije dovoljno loš da bih odustao, zatim s trncima zanimanja, pa sa sve većim uzbuđenjem i, napokon, s nevjericom: zasigurno nije moguće da je tako dobro. Oduprijet ću se iskušenju da ovdje kažem zašto sam najprije zinuo, pa se nasmiješio, glasno nasmijao, i nastavio u čudu odmahivati glavom. Bolje je čitatelju prepustiti da to sam otkrije.“
Tako je bilo i meni – upoznavši lik Ignacija Reillya, prvo sam pomislila – kakva je ovo glupost? I onda nastavila čitati. Kad i vi upoznate Ignacija i njegovu majku, shvatit ćete na što sam mislila. Naime, riječ je o pretilom, brkatom mladiću neobičnih žutoplavih očiju, čiji je osebujni stil odijevanja (redovno flanel, obično karirani) dopunjen neobičnom zelenom lovačkom kapom sa spuštenim štitnicima za uši. Ignacije ima visoko mišljenje o sebi, jer je prilično obrazovan, ali ima taj problematični zalistak koji ga muči (uz svakovrsne probavne plinove), nikakvu želju za pronalaskom zaposlenja, i prilično osebujno gledanje na društvo oko sebe. Dakako, nemojmo zaboraviti ni „objekt mračnih želja“, Ignacijevu takozvanu djevojku/prijateljicu Myrnu Minkoff, koja na Manhattanu provodi seksualno oslobođenje nacije, dok se Ignacije zbog straha od međugradskih autobusa, ne miče iz rodnog New Orleansa.
Međutim, splet neobičnih i nesretnih okolnosti, koji uključuje jednog maskiranog policajca, Angela Mancusa, jednu sumnjivu birtiju po imenu Noć radosti, zajedno s njezinom sumnjivom vlasnicom Lanom Lee, izazvao je neočekivane troškove za Ignacija i njegovu majku Irenu, koja, nećemo se lagati, povremeno voli zaviriti u čašicu, pa Ignacije hitno mora pronaći posao. Prvo ga pronalazi u „Levyevim hlačama“, a potom... uostalom, vidjet ćete i sami.
Teško je reći kakav je Ignacije zapravo, jer balansira na tankoj granici između gubitka doticaja s realnošću, mentalne retardacije i svojevrsne izopačene genijalnosti. Mnogi su ga, otkad je roman objavljen 1980. godine, nazvali Don Quijoteom suvremenog doba. Roman je, između ostalih, osvojio i Pulitzerovu nagradu, te je preveden na više desetaka svjetskih jezika. Međutim, autor John Kennedy Toole, na čijem se životu dijelom roman i temelji, to nije dočekao, jer je nakon niza bezuspješnih pokušaja da pronađe izdavača, 1969. godine, u dobi od samo 32 godine, počinio samoubojstvo. To pojašnjava i predgovor Walkera Percya s početka ovog teksta, jer je Walkeru Percyu 1976. godine upravo majka Johna Kennedya Toolea „uvalila“ roman na čitanje. A ostatak je književna povijest (mislim da je ta priča također doprinijela popularnosti romana i njegovoj čitanosti).
Što se tiče našeg prijevoda romana, svaka čast pokojnom Zlatku Crnkoviću, ali ako je, u suradnji s prevoditeljem Dragom Štajduharom, nastojao da čakavski dijalekt primijeni analogno dijalektu siromašnijih ljudi iz New Orleansa, u tome je, po mom mišljenju, prilično podbacio, te je nama, koji nismo odrasli uz čakavski dijalekt, itekako otežao čitanje ovog romana.
Na kraju, želim vam u par kratkih crta opisati svoje iskustvo čitanja ovog romana – prvo sam se naživcirala. Onda sam se počela interesirati. Nakon toga sam se počela smijati. A na kraju sam se iznenadila. Prilično dobar recept za veliki roman američkog Juga, slažete li se?