Neko vrijeme nisam objavljivala na blogu, dijelom zato što nisam imala inspiracije, a dijelom i stoga što sam čitala nešto zahtjevnija (u smislu: obimnija) djela, za koja mi je nužno trebalo vrijeme za čitanje i razmišljanje o njima.
Prvo od takvih je trilogija „Prikladan momak“ indijskoga pisca Vikrama Setha. Djelo se sastoji od tri romana koji se čitaju zajedno – „Kišni paviljon“, „Sveta rijeka“ i „Svadbeni sari“. U djelu kojega kritičari nazivaju indijskim „Ratom i mirom“ susrećemo se s okruženjem indijskoga potkontinenta u razdoblju nakon 1951. godine, kad su britanski kolonijalisti prepustili upravu državom Indijcima, te nakon što je počinjen atentat na Mahatmu Ghandija i nakon što je na njegovo mjesto, kao premijer Indije, zasjeo Nehru. U to vrijeme, Indija je još uvijek feudalna država s rascjepkanim posjedima u vlasništvu pojedinih radža i zemljoposjednika.
Ipak, čitatelj ulazi u priču jednim vjenčanjem. To je velik dan za obitelj Mehra, čija je matrijarhica, gospođa Rupa Mehra, zadovoljna svojim izborom supruga za kćer Savitu, jer se radi o Pranu Kapuru, sinu pokrajinskog ministra financija pokrajine Purva Pradeš (pa čak i unatoč tome što su zločeste tetke komentirale da je Pran nažalost ipak previše „tamnoput“). Osim nje, gospođa Rupa Mehra ima i sina Aruna, koji sa snahom Minakši, iz obitelji tamošnjeg uglednog suca Ćaterđija, živi u Kalkuti, a s njima živi i neoženjeni sin Varun, dok je najmlađa kćer Lata još uvijek s majkom.
S druge strane, obitelj Kapur osim ministra Maheša Kapura, koji se upravo nalazi u proceduri donošenja zakona kojim će se svim zemljoposjednicima oduzeti posjedi, raspolaže i nekim drugim članovima – Pran je profesor književnosti na sveučilištu u njihovu rodnom Brahmapuru, njegova majka je domaćica koja je sa svojim suprugom bila borac za probitak Kongresne stranke (stranke Mahatme Ghandija), ali sad uživa u svom životu domaćice, te kćer Vina, koja je udana za obućara i trgovca Kendarnatha Tandona, s kojim ima sina Bhaskara, devetogodišnjaka izrazito zainteresiranog za čari matematike. Ne smijemo zaboraviti niti Mana Kapura, Pranovog i Vininog brata, čija tragična ljubavna priča s pjevačicom narodne indijske glazbe, Saidom Bai, počinje upravo u noći Pranova i Savitina vjenčanja.
No, tragičnih ljubavnih priča ne nedostaje i na drugim frontama – nakon što je udala Savitu, gospođa Rupa Mehra ozbiljno planira izabrati prikladnog momka i za svoju mlađu kćer, Latu. Međutim, Lata ima i vlastite planove, ili bolje rečeno, vlastitu sudbinu, koja je natjera da se zagleda u studenta Kabira, ali s kojim ni na koji način ne može ostvariti ljubavnu vezu, jer je Kabir zbog svojih osobina definitivno neprikladan momak. Vidjevši svoju priliku, počinju joj se udvarati i pisac Amit Ćaterđi (brat Latine šurjakinje Minakši, koji živi sa svojim bratom Dipankarom, zanesenim filozofom, i sestrom Kakoli, djevojkom iz indijskog visokog društva, te svojim roditeljima), ali i self-made-man Hareš Khana, smiješno odjeveni, prizemljeni poslovođa u tvornici cipela, koji je pristupio upravo gospođi Rupi Mehra i svoje udvaranje prema Lati počeo upravo u odnosu na njezinu majku.
U pozadini cijele priče autor nam neprestano prenosi događanja iz društvenog, političkog i vjerskog života Indije u tom razdoblju. Tu zemlju, naime, potresaju neprestani nemiri, koji izviru iz arhaične klasne (kastinske) podjele te potrebe za promjenom, novim političkim strujama – socijalizmom i nacionalizmom, ali i iz vjerskih podjela na hinduse i muslimane, jer muslimanska manjina (koja je odjeljivanjem Pakistana od Indije dobila svoju državu) neprestano traži svoja prava u Indiji, a neki osobito krvavi povijesni događaji, poput istovremenog održavanja dvaju vjerskih blagdana koji su rezultirali masakrom i progonom, svjedoče o težini tih podjela. Osim toga, autor dotiče i pitanje „nedodirljivih“ i njihovih prava, s čime se osobito susreće Man Kapur na svom proputovanju kroz ruralnu Indiju u pratnji učitelja jezika urdu, Rašida Khana.
Malo je reći da je ovo djelo (koje je Vikramu Sethu donijelo svjetsku slavu) ogromno – „Kišni paviljon“ ima 494 stranice, „Sveta rijeka“ 638 stranica, a posljednji dio, „Svadbeni sari“, čak 718 stranica. Ipak, kako nisam mogla donijeti sud o romanu a da nisam pročitala sva tri dijela, s obzirom da su dijelovi međusobno povezani i da čine jednu logičnu cjelinu, odlučila sam napisati nešto o trilogiji, a ne o svakom pojedinom njezinom dijelu.
U konačnici, svidjelo mi se, iako je, po indijskom običaju, blagoglagoljivo. Ljubavne priče koje se događaju u romanu su ljupke, u likove se čitatelj lako može zaljubiti, pa se vrlo brzo i lako može prelijetati preko stranica. Stoga nije čudo (a ni sama se ne bih bolje izrazila) što je The Times o romanu napisao: „Nađite vremena za ovaj roman. Pravit će vam društvo do kraja života.“, a u Guardianu je o romanu rečeno: „Ovaj je roman dugo, slatko i besano hodočašće kroz život.“ Toplo preporučujem.
Post je objavljen 16.10.2014. u 20:31 sati.