Prije dvanaest i po sati izašao sam zadovoljan u pravo jesenje jutro,
u mlačan, vlažan uzduh i maglu,
i čestito ugazio u mokro lišće na asfaltu
Koračao sam do autobusne stanice, utegnut u jesenje, toplije krojeve utegutih ravnih linija
i razmišljao da sam vjerojatno vlasnik posljednjih bootcut traperica u gradu
Zašto, modna industrijo? zašto
prokleta mogućnost izbora nikad ne postoji?
...
nepunih dva sata kasnije pobjegao sam brzinom taksijaiz tog jutra, ili već vlažno toplog jesenjeg prijepodneva,
gonjen viroznom mučninom od koje se zamantao svijet,
i nervozan, ljutit obgrlio školjku na temeljito ispiranje nutrine, nadajući se da ipak nije ebola jer
u utorak putujem pa da me ne zadrže u nekom lazaretu
...
fuj
...
ostatak dana proveo sam kilavo znojan, postojano ljut na mikroskopsku gamad koja remeti i upropaštava pozitivna htijenja,
proaktivniji pristup, divno sunce i sve mogućnosti koje se vani nude,
i činio što u ovom stanju mogu unutar ograničena četiri zida - prao stvari, razvlačio oprano, tumbao kutije, bacao neko sitno smeće, pa se
opet zabuljio u neke prastare kućne snimke,
nad nekima se nasmijao, nad većinom vrpoljio od neugode,
kod nekih se opet zatekao zatečen prolaskom vremena,
kako su
te personalne snimke, te male kazete koje svakim gledanjem sve više drhte i osnježuju,
sad već stare gotovo kao akteri na njima,
loše odjeveni i loše ošišani
sporedni i glavni glumci
...
pola jedanaest navečer
maloprije sam uredno svezao i objesio svezane na vješalicu u ormar
sve svoje kravate
rijetki dani i večeri kada sam posve sam, u opustjeloj tišini nastambe, nevjerojatni su
dosada i horror vacui otvaraju svakakva vratašca
Post je objavljen 16.10.2014. u 19:38 sati.