Jako volim čitati. Nekada imam više vremena za taj svoj dragi hobi, nekada manje. Postoje periodi kada sumanuto čitam knjige, doslovce gutam jednu za drugom, a postoje i periodi dugi po nekoliko mjeseci kada knjigu jedva da uzmem u ruke. Ipak, to nisu periodi suše i apstinencije, tada obično pojačano čitam različite portale, vijesti, kritike, osvrte i slično. Znam da mnogi zaziru od pametnih telefona, ali mene moj upravo spašava u ovakvim situacijama, pogotovo na svakodnevnim putovanjima prema poslu i natrag.
Dakle, volim raznolikost. Pratim različite (uglavnom strane) popularno-znanstvene portale, pratim i nekoliko DIY blogova sa šarolikim izborom tema, volim čitati kolumne sa svih strana svijeta, ali i naše domaće… Guardian i BBC često imaju dobre analize tema koje me zanimaju, a i Wired mi se prilično sviđa sa svojim izborom tema. U svakom slučaju, čitam svašta. Međutim, jedna me tematika konstantno bode u oči, podbada, unosi nemir i to puno češće kod nas nego kod stranih portala koje pratim.
To bi bile vijesti i novosti iz kulture. Ne vijesti same po sebi, već stil pisanja naših novinara, kolumnista i spisatelja.
Znači to je nešto što se provlači od analize izložbe koja vas možebitno zanima i želite otići u muzej pa se pripremate tako da pročitate nešto o samoj izložbi na stranicama muzeja do najobičnijih književnih, glazbenih i inih kritika. Ono, uglavnom što možete pročitati su verbalni proljevi.