Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/propriamanu

Marketing

Sjećanja

Prošlo je otprilike osam mjeseci otkako sam se zadnji puta penjala tim stubištem.
Nikada ono nije bilo uže, hladnije, mračnije i tužnije kao toga dana.
Na vratima me dočekala njezina sestra. Zagrlila me i suznih očiju dodala:"Hvala što si došla. Trebalo je hrabrosti za to."
Nisam ništa rekla.

U stanu se osjetio ustajali zrak. Stvari su bile po svuda. Neke već uredno razvrstane u kutije na kojima je pisalo: Knjige. Cd-i. Staklo...
Na početku hodnika je soba. Ona soba. Prošla sam kraj nje, nisam pogledala. Željela sam što prije proći kroz hodnik u dnevni boravak.
Sjela sam u pletenu fotelju u kojoj sam običavala sjediti. Pogledala sam na trosjed kraj sebe na kojoj bi Ona sjedila kada smo bile skupa.
Samo udubina na jednom kraju trosjeda. Ostatak trosjeda bio je prekriven stvarima, ali udubina nije. To mjesto bilo je njezino, ali Ona nije bilo tu.
Oči su mi se napunile suzama. Pogledala sam prvo okolo po sobi, pa Sandru, pa niz hodnik do vrata one sobe. Brzo sam odvratila pogled.

Kroz vrata balkona je dopirao svježi proljetni zrak. Na zidovima obrisi slika. Na klaviru knjige.
Cijela soba bila je ispunjena jezivom tišinom.
"Želiš nešto popiti? Sok?", upitala me sestra.
Grlo mi se steglo od tuge i nisam mogla gutati, ali svejedno sam rekla:"Može, hvala"
Nastavila sam promatrati sobu dok je Sandra pripremala sok u kuhinji.
Mislila sam da više nikada neću kročiti u taj stan, tužno sam u sebi rekla. Niti da ću ikada više sjediti u toj fotelji, a evo me, sada sam tu.
Nisam mislila da ću ikada više imati hrabrosti doći ovamo, no ipak jesam.

Neko smo vrijeme sjedile i pričale. Osjetila sam odjednom nevjerojatnu povezanost sa sestrom iako smo se zadnji puta vidjele tek na kratko onoga dana, a prije toga prije mnogo godina, dok sam bila dijete.
Povela me u spavaču sobu i rekla:"Uzmi što god želiš. Uzmi sve ako želiš. Ima još i u onoj drugoj sobi".
"U drugoj sobi". Dugo mi je ta rečenica odzvanjala u ušima.
Nekoliko sam se puta, dok sam prebirala stvari, rasplakala. Sandra me ponudila vinom. Prihvatila sam.
I sa Njom bi pila vino, ponekad bi me ponudila nekim slatkim alkoholnim pićem. Ona to nije pila, ali znala je dobro da ih ja volim.
Sjedile bi i pričale. Ona bi frkala one svoje tanke cigarete i pušila. Uvijek bi i mene ponudila iako je znala da nisam pušač.
Ponekad bi zapalila s njom, bio mi je gušt. Baš kao što sam zapalila i onoga dana kada smo se zadnji puta vidjele.
Na današnji dan prije godinu dana.

Utjeha

Nije istina!
Vidjela sam ju još nekoliko puta.
Ne sjećam se koji je datum bio.
Stajala je preda mnom i smješila se.
Kao i uvijek, bila je lijepo obućena i našminkana.
Nakon što smo razmjenile nekoliko rečenica, upitala sam ju:"Zašto češće ne dođeš?"
Odgovorila je pitanjem:"Kako da dođem kada ne znam kada si doma?"
"Ma daaaaj, pa dobro znaš da sam uvijek doma i da uvijek možeš doći", odgovorila sam.

Jednom smo se vidjele i kod nje u stanu. Sjedile smo obje na onom istom trosjedu, Ona u svojoj udubini na kauču, ja kraj nje.
Stolna lampa obasjavala je jedan dio sobe, a sjene mačjih figura raspršile su se po zidu.
Zagrlila sam ju čvrsto i tiho rekla:"Volim te!"

To je bio naš posljednji susret. Moj posljednji susret s njom.

Još samo ponekad prepoznam njezine oči u očima drugih ljudi, potpuno nepoznatih. Ili njezinu kosu, osmijeh ili hod u hodu slučajne prolaznice, potpuno nepoznate.
Svaku večer prije spavanja ponadam se da ću ju ponovno vidjeti ili da ću čuti njezin glas, no to nikako da se dogodi.
Možda misli da nisam doma ili da smeta. Tko zna.

Još samo ponekad vidim njezin lik na mramornoj i hladnoj ploči, među tisućama sličnih ploča na kojima su tisuće i tisuće lica, potpuno stranih i nepoznatih.

Post je objavljen 06.10.2014. u 09:24 sati.