Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/babylonzoo

Marketing

POST SCRIPTUM

-Leeeeekeeee- lupao je otrcani lik na vrata seoske ordinacije držeći u rukama punu vrećicu iz koje su ispadale prazne kutije Xanaxa, Sanvala i Normabela.
Ni ostali pacijenti nisu izgledali puno bolje.
- Zovi Pentagon i reci im da je Zombi apokalipsa počela u Puntakovcu- napisala sam sms Andreju u nastojanju da prevladam neizdrživu potrebu da vrištim.
Sestra je nakratko pomolila nos iza vrata i viknula u odgovor :
- Nema leka, nema Interneta. Nodar si sednite !
Zombi se nakratko zbunio, a onda opet zavapio:
- Ne trebam ja Internete, ja trebam Apaurine !
Sestra je zakolutala očima i zatvorila vrata. Postalo mi je zabavno.
Zombiju se pridružio drugi zombi pa su simultano nabijali šakama po vratima uz istu staru žalopojku :
- Leeeeeeekeeeeeee !
U jedno doba su se pogledali, a prvi Zombi je pitao :
- A se mi poznamo ?
Drugi je slegnuo ramenima i rekao :
- More biti !
Dvjestogodišnje kornjače sjedile su sasvim spokojno u svojim plastičnim stolicama kao da su oduvijek tu i bit će do svoje smrti, ako, dakako ikada dođe do nje.
Na stolu su stajali letci Jehovinih svjedoka. Na jednom je pisalo :
- Kraj je blizu.
- Kraj se već dogodio- rekla sam, čini se naglas kad me jedna od kornjača pogledala svojim mutnim vodnjikavim očima i ostala me tako gledati kao da sam božemesačuvaj reptilski postapokaliptični plijen kojeg će sada hipnotizirati i isisati mu sadržinu.
Jer čini se da ćemo ovdje još dugo sjediti. Toliko dugo dok ne izgubimo osjećaj za vrijeme.
Dva zombija su se smirila. Sjeli su u svoje plastične stolice i uhvatili se točnog rasporeda tko je kad na redu. Kad su nam svima podijelili brojeve, nastavili su nesretno puhati u apaurinskoj krizi.
Meni, da pravo kažemo nije bilo ništa. Nisam više mogla izdržati na novom poslu na kojem nisam dobivala ni plaću no slobodne dane pa sam se domislila diverziji i otišla po bolovanje. Razlog ? Vene na nogama.
No gledajući sad ovu situaciju u seoskoj ordinaciji zaključila sam da ja više ne mogu izdržati nigdje.
U jednom momentu, onom u kojem čovjeku crknu svi osigurači poželjela sam imati u rukama krunicu i strpljivo moliti prebirući po Gospinim perlama, Zdravomarijo, Ide ide patak, Kako živi Antuntun. Svejedno.

Post je objavljen 04.10.2014. u 11:35 sati.