Čekam te, tu na početku (shvatam da mi treba neko zvučno ime) recimo Jesenjinove ulice.
Vidim, prilaziš sa osmjehom (recimo juče)
Sastajemo se dugo i detaljno, iščekujući osjećaje, ukuse, dodire, boje, zvukove, kiše, magle, vjetrove, fasade, fizionomiju.
Volimo se, recimo u sobi tvoje sestre, a granica između neba i zemlje ne postoji.
Recimo da je svijeća mirišljava i narančasta.
Pišem post sa tvoje tastature.
Recimo da mi se to sviđa.
I recimo da smo zapetljali međusobno svaku svoju kost.
Moje misli, vrte se na neumornom ringišpilu, gubeći prošlost, dobijajući budućnost.
Vozimo se gradskim autobusom i ja dopuštam da djevojka na sljedećoj stanici sjedne između nas. Ti me recimo povučeš na sjedište do sebe i ja se recimo smijem.
Hej, poljubi me opet.
Postojimo.
Post je objavljen 03.10.2014. u 10:16 sati.