Marketing
30. IX. 2014.
Naletih na ovu pjesmu nakon nekoliko godina,
i zvuči još bolje, intenzivnije, arhaičnije,
evokativno na nešto literarno predromantičarsko, XVIII-stoljetno, hogarthovsko
uvijek je impresivna ta sinestetičnost, efekt koji po tijelo luči infuziranje literarnog, pripovjednog elementa u glazbu
što je tako rijetko u moru banalije od koje nisu nedužni ni oni najveći,
koji su se trsili izražavati strujom svijesti, dadom, semantičkim besmislom koji je trebao valjda dočarati modernitet,
njegove strahove, opsesije, slabosti.
Zamamno privlači koncept pripovijedanja u zadnje vrijeme, drevnost, prethistoričnost samog čina i
utjecaj na psihologiju. Pripovijest dotiče neki zajednički ljudski opisnik, nateže strune, napinje čovjeka.
Intimnost, impresija kao narativni alat imaju možda početnu neku autorsku snagu, autentičnost, ali kao indigo kopija, njihova svojstva progresivno blijede, ne uspijevaju nikad doseći sirovost, snagu arhetipa, neuništivost.
***
Danas, zadnji dan rujna dviječetrnaeste, jedan je dan bez magle, bez kiše, bez studeni koju skelet usisava kroz potplate,
dan pješčanog sunca, i njihajućih dugih žutih vlati
u tegli zemlje koja se nikad ne zalijeva.
Post je objavljen 30.09.2014. u 09:57 sati.