Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/relay

Marketing

Rujana lijepa i ja, na suncu


(photos by Rujana & Mayday)

Dosta kiše
dosta košenja trave
dosta poludjelog zelenja u vrtu...

Rujana* je došla po mene, osunčanom rukom čvrsto uhvatila moju i rekla:

- Idemo van, danas je moj dan i ne želim čuti ne kao odgovor!

- Idemo - nasmijala sam se, jer tko bi Rujani proturiječio?

Zelene ravnice, zelena brda
sve je bilo prezeleno za moju Rujanu.

Vozila sam brzo, pjevale smo glasno, a ona je, slobodna i divlja
kroz otvoren krov u plavo nebo iznad nas
uz obijesne vriskove bacala varnice, rumene i zlatne.

Zavojita cesta za nama, zavojita cesta pred nama;
žubor izvora nakon prijevoja i planinski put.
Blejanjem ovaca praćene
zvoncanjem kravljih zvonaca pozdravljene
na obronke Male Učke stigle smo već posve opijene suncem i svježim zrakom.

- Daj mi fotoaparat, daj, brzo - skakala je Rujana oko mene - i stani tamo,
pred onu staru crkvicu!

Visoravan je odjekivala našim smijehom;
povlačeći konop probudila sam uspavano zvono
i prestrašila ptice što su negodujući prhnule iznad dimnjaka
iz čije se kamene lule vijorio sivkasti pramičak
kao znak da nismo same, ipak.

- Dođite, ima još vina i sira - začulo se iznenada s terase - a ni glazbala ne manjka, hej-ha!

Prihvativši poziv, unaprijed smo pristale na ispraćaj dana
i notama dočekan
dugom obojen sumrak.



- Večerat ćemo plodove mraka - odlučila je Rujana
posižući za posljednjom ružom
ovlaš ju u plamenu kosu uplićući.



Noć, prohladna i bistra, preuzela je nebo i zemlju.

- Znaš - tiho će Rujana, u tamu zagledana - ja moram u kulu;
zmajeva ima, baziliska naoružanih i opasnih
i još pokoja čudnovata spodoba, da
ali idem, jer to je moje društvo i zabava tek što nije počela;
ovaj dan ne završava zalaskom sunca ni otkucajima ponoći
do svitanja traje, a ti, pratilja i družbenica moja, nemaš se čega bojati.
Ideš li?

- Idem.

Rame uz rame, kuckajući crvenim, oštrim potpeticama po glatkom kamenu
Rujana i ja prelazimo s onu stranu željeznih rešetaka kapije
u posvemašnju slobodu.



"Some dance to remember, some dance to forget"


- odzvanjalo mi je u ušima dok se zraka podnevnog sunca mazila uz moj obraz, meko klizeći niz vrat i spuznutu tanku spavaćicu do golog ramena.

- Rujana? - sneno i pomalo promuklo prošaptala sam - Rujana, gdje si?

Odgovora niotkud.
Ustala sam, bosim nogama jedva dotičući pod i požurila hodnikom do kuhinje, prazne
gostinjske sobe, prazne
dnevnog boravka, praznog, još od sinoć zamračenog.

- Rujana! - glas mi je odjekivao praznim prostorijama - Ru-ja-naaa!!!

Brzim sam pokretima širom rastvorila škure, zavjese razmaknula u stranu
iskoračila na terasu, rujnim lišćem i kotrljajućim kestenjem urešenu
i sve onako zubatim suncem zaslijepljena, jasno sam vidjela:

Rujana je vani

rumena i zlatna i srebrna
pružila se, prelijepa
darežljiva, ogoljavajuća, sunčana, maglovita, ledena, snježna
...posvuda...


*Rujana - u slavenskoj mitologiji boginja jeseni i obilja koje donosi raskošna jesen.



Oznake: priča.
Ili ne.
Kako vam drago.




Post je objavljen 26.09.2014. u 14:31 sati.