Kad zbog raznih razloga pokušavam brisati suvišno od kilograma filmova i TV serija iz svog abakusa,
a jedan od tih razloga - ograničen virtualni prostor - mori me u zadnje vrijeme,
svaki put iznova lovi me neka panična misao:
"Što ako uskoro netko, nekako ograniči izvjesne mogućnosti međumrežja, i ostanem nasukan bez nove zabave, distrakcije, vizualnopripovjednog anestetika, najlakšeg bijega od sebe,
osuđen na kaos kablovske televizije za koju sam davno ostao bez živaca, elementarne energije,
nije li šteta brisati onda svo ovo dosad nakupljeno a nepogledano blago, koje je i nakupljeno sa željom i razlogom, jer odgovara senzibilitetima, bez obzira što je dosad nepogledano, zbog čiste
geometrijske progresije nakupljanja i manjka koncentracije u baš svakome danu,
nije li šteta?",
misao je donekle nalik panici od bacanja garderobe, jer nikad se ne zna kad će zatrebati debela flis jakna ili hoće li od nenadanog gubitka tonaže one
crne hlače opet postati moguć izbor, dobrodošlo stilsko poboljšanje,
jedino što se od nenošene garderobe nešto lakše odvajam
dok od pomisli na neželjen, nagli gubitak anestetika (je li ovo ovisnost? je li? je li uistinu?) lovi nešto jača zabrinutost,
a onda,
budući da stanuju u susjedstvu,
javljaju se netom i raznorazne
apokaliptične misli o naglom nekakvom EMP-ičnom i bespovratnom globalnom gubitku električne energije i svijetu koji se dalje oblikuje bez nje,
gdje su mogućnosti zabave - osim pljačke, paleža i lova na ljude - nešto ograničenije,
i gdje ostaje samo kakva knjiga, navečer nakon lova, uz svjetlost lojanice,
ili tiha popijevka uz gitaru,
ništa glasno,
da se ne dozovu kanibali na dvoglasje...
Iste večeri, u pola deset
Maloprije sam na balkonu ubio stršljena veličine ljudskog dlana,
raspljeskavši ga po okviru prozora lipanjskim brojem časopisa Marie Claire.
Deset minuta sam ga uvjeravao da ode, da moram zapaliti španjulet, da
ovaj balkon nije dovoljno velik za nas obojicu...
Uzalud.
Stršljen je iza sebe ostavio obilnu žućkastu žlundru od
koje mi je malo mučno.