Pregled posta

Kako pristupiti slijepoj osobi?

Svatko je od nas slijepih doživio neugodnu situaciju kad bi mu netko neprimjereno pristupio. Ne zato što su ljudi nepažljivi ili neosjetljivi, već baš iz razloga što ljudi žele pomoći, ali ne znaju, a misle da rade dobro.

Kad god razgovaram sa slijepim i slabovidnim osobama o ovoj temi, u većini se slažemo da je način pristupa slijepima individualan, različit od osobe do osobe, ali isto tako gotovo svi smo se složili kako je prići i najaviti se: „Oprostite, trebate li vam pomoć?“ ili „Mogu li vam kako pomoći“ sasvim dovoljno i vrlo prihvatljivo. Svaka slijepa osoba kojoj je upućeno takvo pitanje zasigurno će se zaustaviti i uljudno odgovoriti.

No, s čime se mi slijepi često susrećemo u svakodnevnom životu, pokušati ću opisati u ovom postu i barem čitateljima moga bloga ukazati što je poželjno, a što nije.



Prvo i osnovno pravilo je ne pristupati naglo, a posebno ne naglo i iznenadno dok se slijepa osoba kreće. Nema potrebe vikati, pa niti posebno glasnije obraćati joj se. Slijepa osoba dok se kreće maksimalno je koncentrirana na okolinu, pločnik kojim se kreće, okolne zvukove, materijal samog tla kojim hoda, kao i sve opipe koje osjeti pod svojim nogama. Ta koncentracija iznimno joj je bitna za sigurnost kretanja. Svako ometanje (naglim, preglasnim i neprimjerenim pristupom) može stvoriti nesigurnu situaciju.

Ono čega bi se svi trebali držati prilazeći i nudeći pomoć slijepima jest ne uvrijediti se ili ne daj Bože, ubuduće prestati pružati pomoć drugima, ako je odgovor ove osobe negativan. Ne generalizirati prema jednom iskustvu ili negativnom odgovoru. Slijepa osoba ne odbija jer je „nosom u nebu“ ili pak jer neće, nego jednostavno je tada sigurna u trasu kojom trenutno ide, jer je baš u brojanju koraka na poznatoj trasi ili jednostavno misli da joj pomoć u tom trenutku nije potrebna. Ipak, svaka slijepa osoba prihvatiti će pomoć ako ćete joj olakšati prijeći križanje ili zaobići prepreku, rupu ili lokvu na putu. To će svi vrlo rado prihvatiti.

U slučaju kad slijepa osoba prihvati pomoć videće osobe, ne hvatajte ju za ruku ili rame već dopustite da vas primi kako njoj odgovara. Upravo tako su slijepi učili tijekom obuke kretanja. To znači da će vas primiti malo iznad lakta te se više držati iza, za kojih pola koraka, i slijediti vas. Nikako nemojte primiti slijepu osobu za rame i gurati ju ispred sebe.




























Prilagodite svoju brzinu kretanja, a tijekom hodanja glasom upozorite da nailazite na stepenicu prema gore ili dolje, na rub pločnika, tramvajsku šinu ili neku nepravilnost na putu. Kada se krećete po stepenicama, idite korak ispred slijepe osobe, kako bi ona mogla pratiti po vašim kretnjama što slijedi, ali joj ipak naglasite kada su stepenice gotove.









Vodite računa kad vodite slijepu osobu da ona neće zaobići neku prepreku, već joj vi to kažite, jer ta se osoba drži vama za ruku i jednostavno vas slijedi s punim povjerenjem. Pogotovo se to odnosi kada se nađete u nekom uskom prolazu - između automobila ili slično. Kažite to slijepoj osobi i vi krenite naprijed, a ona će vas slijediti.












Vjerojatno mnogi susreću slijepu osobu u pratnji prijatelja kako se drže pod ruku, ali to je stvar poznanstva i navike hodanja s tom osobom koja vodi i svakako nije pravilno, ali meni je nekako tako draže kretati se uz prijateljicu ili mog dragog, nego za njom hodati kao za neznancem koji mi pruža pomoć na cesti.

Pristup slijepoj osobi koja se kreće uz pomoć bijelog štapa i uz psa vodiča različit je.


Najvažnije pravilo glasi: kada pristupate osobi koja se kreće uz psa ne govorite naredbe psu, ne hvatajte ga za uzicu ili volan, jer se samo slijepa osoba smije držati za psa koji je školovan za vođenje i koji su prošli zajedničku obuku, razumiju kretnje jedan od drugoga. U tom slučaju slijepoj osobi treba prići sa strane gdje nema psa, dakle, da vas osoba prihvati desnom rukom za vašu lijevu nadlakticu, s obzirom da se pas koristi isključivo i uvijek korisnikovom lijevom, dok je desna ruka slobodna.

Što se tiče pristupa osobi koja se kreće s bijelim štapom samo je potrebno pitati s koje strane joj odgovara, a dalje je sve na osobi. Naime, i među slijepima postoje ljevaci i dešnjaci, pa tako i drže svoj bijeli štap.

Dok šećete sa svojim psom ulicom i naiđete na psa vodiča u radu, prihvatite svoga psa na kraće, privucite ga sebi, stanite malo sa strane i pričekajte da slijepa osoba s psom vodičem prođe. I jedan i drugi pas će reagirati, jer pas vodič nije robot, isto je pas kao i ljubimac prolaznika, a za takve situacije je slijepa osoba školovana i odreagirati će kako bi svog psa trzajem za volan primirila i vratila mu pažnju na zadatak - sigurno kretanje. U pravilu psi vodiči, ako i reagiraju na drugog psa, vrlo brzo poslušaju takvu naredbu svoga vlasnika. Slijepa osoba uvijek će vas pitati li imate li psa, i ako ne čuje vašeg psa, jer će osjetiti pokrete svoga vodiča i odreagirati po pravilima škole ili jednostavno po svojoj procijeni.

Ono što je važno naglasiti, svi psi vodiči su kastrirani i u pravilu ne vole kada ih drugi psi njuše po međunožju kako bi ustanovili je li mužjak ili ženka. Najčešće psi zareže i stanu u nekakav obrambeni stav, a kuje izbjegavaju i sjednu. Pripazite da im se vodilice na zapetljaju.

Ja sam uvijek svom Harryju dopustila da se ponjuška s drugim psom, ali samo u situaciji kad bih se vraćala u stan, kad je obavio zadatak, jer u suprotnom samo bi ga smela u radu, a onda mi je bilo teško ponovno uspostaviti kontrolu nad kretanjem.

Također, znamo i svjesni smo da su naši psi vodiči lijepi, socijalizirani, mirni i umiljati, pa im često ljudi pristupaju sa željom da ih podragaju. Valja voditi računa da oni kad su sa slijepom osobom rade svoj zadatak i prate sve za što su školovani s ciljem sigurnosti svoga vlasnika. Zbog toga ih se ne smije ometati, pa čak ni dozivati, jer to ga može smesti, dovesti do zabune, greške koja može ugroziti sigurnost i slijepe osobe i psa.

Posebno je takvo što opasno usred križanja, prelaska ceste, na stepenicama ili na površinama na kojima je dosta prepreka (stupića, kanti, parkiranih automobila). No, ako se zaustavite sa slijepom osobom i stupite u razgovor, ostvarite kontakt, slijepa osoba stane, a njen pas sjedne, slobodno možete krenuti sa zapešćem ruke ispred njuške psa (nikako iznad glave) i dati psu da vam ponjuši ruku. Kad pas onjuši vašu ruku i lizne je čak, tada će i psu biti drago da ga počeškate. Naravno, ne pretjerujte, jer će se pas zaigrati i biti će ga teško vratiti ponovno na zadaću.

I pas vodič je samo životinja, nije robot.

Neke slijepe osobe, a posebno one slijepe od rođenja imaju naviku opipavati druge i tako si dočarati izgled te druge osobe. Ali, isto tako, mnogi od nas ne vole to raditi i nastojimo to izbjegavati jer najčešće osobi koja je predmet interesa slijepe osobe nije ugodno. Po meni to nije ni pristojno. Postoje ljudi koji to sami predlože slijepoj osobi, ali to je već druga priča, tu se radi o već uspostavljenim prijateljstvima ili čak emocionalnim vezama.

Meni osobno dovoljno se opisati i ja ću imati predodžbu kako tko izgleda.

Nekad slijepi procijene izgled druge osobe prema glasu, ali to zna biti smiješno i zabavno. Najčešći način doživljavanja izgleda drugih slijepima je onda kad ga netko vodi, dakle, kad se drži za nekoga ili slično. Tada će slijepa osoba vrlo brzo shvatiti je li ta osoba krupna ili sitnija, mršava ili deblja, jača ili slabija. Ipak, slijepe osobe ne zanima jeste li ružni ili lijepi, njih samo zanima jeste li prema njima pristojni i ugodni.




Post je objavljen 23.09.2014. u 23:05 sati.