Marketing
"Unknown War 6" - Lazarevac, Srbija
Nakon dvije godine pokušaja, ovu smo končno uspjeli složiti sve kockice za putovanje od 1000 km. Okupljamo jake Plaćeničke snage sastavljene od ljudi iz podružnica 32, 10 i 380, a sve zajedno u snazi desetine. Desetinu desantiramo u četiri vozila. Glavnina snaga na teren domaćina ASKA-e stiže u večernjim satima 19.9.2014. Razapinjemo šatore u mraku i odlazimo na viršle u glavnu bazu. Šalimo se sa domaćinima i gostima koje već dobro poznajemo sa naših Axeman-a. Kažu da je uplaćeno oko 250 kotizacija. Jutro to potvrđuje na zajedničkom brifingu frakcija - Army i Rebel strane. Vraćamo se u našu pobunjeničku bazu-selo, te idemo prema perimetru. Po dobrom starom običaju dijelimo se na princupu kud-koji i završavamo na svim stranama. Max i ja završavamo u isturenoj Army bazi u kojima se nalaze rakete, čije ponovno preuzimanje su primarni cilj Army strani. U tu svrhu na raspolaganju imaju dva kamiona TAM-110, jedan pickup i ATV. Prilaz raketnoj bazi je kroz selo, a na seljane ne smiju otvarati vatru sve dok su nenaoružani. Isto tako kad pobunjenik pogine, on se oživljava u selu na način da je pola sata seljak, a tek nakon toga opet uzima oružje i ide u akciju. Na taj način organizator je pokušao kompezirati dosta manji broj pobunjenika u odnosu na okupatore.
No vratimo se mi raketnoj bazi. Dolaskom gore vidim kako nas je premalo za pasivnu obranu i stoga krećem u dubinu šume udariti neprijatelja prije dolaska do naših snaga. Glavni razlog te odluke bila je loša koordinacija u pobunjeničkim redovima. Nekoliko puta sam pozivao ljudstvo u ratnoj bazi pobunjenika, kako bi poslali upaljače i žice za aktiviranje 15-ak poteznih mina koje su pronašli u raketnoj bazi. Da je kojim slučajem to oružje iskorišteno u obrani, neprijatelj bi jako teško odnosno uz velike gubitke zauzeo raketnu bazu. Pa tako nas dva krećemo u dubinu šume sa namjerom izbiti na prometnicu koju kontrolira Army strana. Međutim nekih 500 m dalje, nailazimo na jednu skupinu vojnika koja iz busije na "bam-bam" izbacuje kolegu iz borbe. Tada zaliježem na jedan greben i čekam. Izbacujem prvo jednog sa lijeve strane, pa jednog sa desne strane. Kotrljam se po grebenu i rješavam ih obostrano.
U detekciji pomažu njihove multicam odore potpuno neprilagođene zelenilu oko nas. Na kraju sam izgubio računicu, ali držao sam ih tamo dobranih 45 minuta do sat vremena i iz borbe im izbacio oko 10 ljudi. Naravno pošto su imali medica, neke sam ponovio. Tijekom toga, jedan od njih mi se privlači puzanjem kroz travu po glavnom grebenu. Nema druge nego izvući se na drugi povoljniji položaj. Prebacujem se na susjedni brijeg i čekam ih bočno. Uskoro vidim prvog "žuću" i rješavam ga bočno. Drugi kao pere po meni, ali "promašuje ceo fudsbal". I tu činim prvu grešku do tada i javljam mu navedeno. To je čuo vojnik iz druge skupine koja je napredovala po mojoj desnoj strani i rješava me. Iako me nije pogodio, sama činjenica da me je iznenadio s leđa bila je dovoljna za vađenje crvene krpe i naravno čestitke. U povratku prema raketnoj bazi prolazim kroz neprijateljske redove i točno vidim ne srazmjer snaga. Naši gore nemaju šanse. Bilo bi šanse jedino da smo preuzeli aktivniju udri-bježi taktiku u kombinaciji sa poteznim minama.
Dolaskom u selo bilježim nekoliko neloših akcija seljaka-pobunjenika poput lijepljenja magnetnih mina na vozila, postavljanja poteznih, kao i "odrađivanja" okupatora sa pištoljima i dugim cijevima. Mi smo lako prelazili iz jedne uloge u drugu, dok je vojska morala paziti na civilne žrtve. Tako unatoč zauzimanju raketne baze imali su konstantno kuhanje u svojoj pozadini. Nama je bilo dovoljno izaći iz sela i ponovno smo postajali pobunjenici i odrađivali neprijatelje. Nismo smjeli pucati iz sela, ali ni oni nisu mogli ulaziti u selo. Selo (prostor s našim šatorima) je bio off-game kao i njihova glavna baza. I taman kad je postalo zanimljivo tj. kad smo skužili kako im možemo parirati spustio se pljusak. To je padalo i padalo, uz najave prestanka tek sutra navečer. Najava teških pljuskova u noći bila je ono što nas je sve ohladilo. Nekima je voda već počela ulaziti u šatore kad smo se odlučili povući. Žalimo organizatore, ali bit će još prilika za druženje. Protiv šefa svemira se ne može. Granicu prelazimo oko 19:30 i krećemo u Soljane kod Dena i njegovih. Narezuje se suho dok se čeka odojak pod pekom. Liježemo oko 02:30h. Budimo se prije 06:00, pakiramo i točno u 07:00 nastavljamo put. Nakon drugog istovara odrađujemo brzu pivu i pravac doma.
Post je objavljen 22.09.2014. u 11:16 sati.