Marketing
25A, BOG JE VEĆI, Mt 20, 1-16a (Palma, 22. rujna 2002.)
Priča je o ovo o Božjoj pravednosti, koji svakom daje koliko je zaslužio; ali i o njegovoj velikodušnosti – jer daje i onima koji to nisu mogli. Zapravo, on svima daje iz velikodušnosti, pa i onima koji naizgled sami "zaslužuju" – budući da to mogu samo zato jer im je on dao priliku za to.
Tu je izvor nesporazuma. Naše predodžbe o Bogu nam pomažu, ali i smetaju. On je dobar, pravedan, milosrdan… Ali ne na način kao mi. Bog je uvijek veći. Njegova se dobrota ne mjeri našom dobrotom, nego je njegova dobrota mjerilo našoj. "Moje misli nisu vaše misli, moji putovi nisu vaši putovi." (Iz 55, 8) O njemu možemo više misliti nego reći, ali on je veći i od svake naše misli. To je ono što iznenađuje i sablažnjava one koji htjeli da on postupa kao što i mi postupamo. Da bude ograničen zakonima prava i ekonomije – gdje se na legitiman način čini nepravda – budući da tu svatko prima po pravu, a ne po potrebi. Isus dolazi da milosrđem rehabilitira te okrutne principe. Ne dokida pravednost, već ju nadilazi. On je za povišicu plaće, ali ne na način uravnilovke – gdje bi svatko u istom postotku primio više, nego na način da svi kojima su iste potrebe – isto i prime.
Njemu je poznata situacija najamnika njegova vremena. Zacijelo ih je susretao u rane jutarnje sate u Nazaretu, kako čekaju po trgovima s alatom da ih netko uposli. Bio je to najugroženiji sloj društva. Čak više od robova, jer robovima su bila bar sigurna tri obroka dnevno. A najamniku je svakodnevno preživljavanje ovisilo o tom da li će ga tko uposliti. U Starom Zavjetu čitamo kako Bog traži od gospodara da se takvima plaća isplati prije zalaska sunca – dok su trgovine još otvorene, kako bi mogli kupiti hranu za taj dan sebi i obitelji. Možemo si zamisliti kako je bilo radniku koji je ostao bez posla gledajući kako su jedni uposleni već u šest ujutro, neki u devet, neki u podne, a neki u tri popodne. Već se počelo smrkavati, moglo je biti oko pet popodne. A on je još uvijek čekao – iz čega se vidi koliko je posao priželjkivao.
Nije toliko ugrožen tko radi, kao onaj tko ne radi. Radnik osim što svojim radom stječe sredstva potrebna za život, on samog sebe izgrađuje. Osjeća se koristan, angažiran, ima samopoštovanje. A i Boga svojim radom slavi. Makar teško bilo, ali blagoslov je i sreća podnositi žegu dana radeći. Jer nezaposlenost, osim što čovjeka materijalno ugrožava, ona ga frustrira, stvara mu osjećaj manje vrijednosti – a i izvorom je mnogih zala. Upravo njemu, u takvoj situaciji posao i zarada jedini je spas. Apel je to svakom od nas – skrbiti za one koji su imali manje sreće od nas.
Svakoga je Bog u jednom trenutku našao nezaposlena, i pozvao. Sv. Antun pustinjak je živio sto pet godina, uglavnom Bogu služeći u pustinji molitvom, postom i pokorom – da bi zaslužio nebo. A sv. Agneza je sa svojih trinaest godina, tek što je zakoračila u život – mučeništvom zaslužila nebo. Važno je ugrabiti priliku kad nam on je dadne.
Evanđelje nas poziva da društvene odnose uredimo po principima obiteljskih odnosa – gdje svi jednak objed imaju – bez obzira koliko su, i da li su mogli radili. Uzmimo za primjer obitelj koja ima polje, pa kad su važni poslovi – otac i stariji brat još prije zore idu na posao. Mlađa sestra nešto kasnije. A majka i najmlađa sestra tek kad dan poodmakne. Uvečer nitko ne mrmlja, već su radosni što mogu biti za istim stolom. Slika je to pravednosti koju Isus naviješta – pravednosti u kojoj je ljubav zakon.
Post je objavljen 21.09.2014. u 10:49 sati.