U ovome su gradu kućna dvorišta
ladice domova za betonske kocke i grmove
a ljudi svečana odela nose i po kući.
U mome vrtu rastu štrkljasti četinari
i visoki lišćari
a na meni je očeva radna košulja
topla i meka
kakav je i on bio.
Pred mene je stala
u haljini lakšoj od dodira trave
i sa pogledom kojim mi želi saopštiti
kako je nekada zaista mislila
da će uspeti u mome prisustvu
otkriti odjeke koraka
nekih davnih bogova.
Možda sam i ja nekada
hteo u njenom postojanju kraj sebe
sačuvati eho topline
vlastitog daha?
Sada se smeši brižno
obrazima lepotice fotošopa
a ja gledam njene sasvim, sasvim bele noge
dok ulazimo skupa u kuću.
Ponudio sam joj tada porodični nakit
jedini koji sam ikada stekao:
godove mlade šume
sa jednog podalekog brega Povlenskog.
Na zidu
kositrene vlasi moje majke
promrzli pogled uokviruju
ali to je suvišan ukras
za naš zanemeli film.
A ja bih još po njoj padao
kao čvrst mlaz vode u fontanu
kao odron po putu
kao ovaj pogled za njom
dok se ritmično udaljava.
Svuda oko mene
linije i tačke se bez daha počinju preplitati
u koordinatni sistem
svakodnevnih funcija
(20. 11 2011)
Post je objavljen 19.09.2014. u 21:26 sati.