Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/anamarija

Marketing

Dnevnik propadanja-ili navodnog rasta?

Patnja je kršćanski izraz poimanja ljubavi-dio života i u tom kontekstu intrepretirana smislom-ne baš sasvim jasnim ljudskim poimanjem stvarnosti,ali teološkii ili jednostavnije rečeno"Bog zna zašto se nešto događa"i tko sam ja da pitam takve tričarije tipa"Zašto baš ja?"
Tata nije ni trenutka potrošio svoje preostalo vrijeme na to pitanje. Od njegovog saznanja da je rak prostate metastazirao odlučio je "boriti se". Ta jezična konstrukcija mi je uvijek bila pomalo nejasna- znači li ta borba protiv nečega ili nekoga, ili za nešto- ili oboje...
U svakom slučaju, čovjek je odlučio prihvatiti sudbinu uz objašnje da "Onaj gore zna što radi".
Varijacije zamišljanja "Onog gore" su razne- od kazališne u kojoj glavni akter povlači konce na lutkama- kako mu se sviđa, ili po nekoj njegovoj logici, preko slike bradatog starca koji pokreće mašinu ljudskih tijela do one vladara koji strogo ali pravedno dijeli svakome sudbinu- ne nužno po zaslugama- jer naša i Njegova logika su često nespojive i bespredmetno ih je uspoređivati ili nedajbože preispitivati.
Ateisti su u ovoj dvojbi Božjeg plana isključeni jer su si rak zaradili nekim drugim putem- genetski ili načinom života...ili kajjaznam čime...pa pitanje može ostati i neodgovoreno po principu- shit happens
Ali tata je vjernik, pa se priliči naći neki smisao u bolesti i patnji,a ako ga se baš ne može odmah naći, ne pristoji se preispitivati,pa je sigurno već negdje skriven u vremenu i prostoru,samo smo mi tako mali da ga ne vidimo i ne razumijemo.
Pomirba je važna-dapače prijeko potrebna-pa mi gore spomenuti borbeni stav dođe gotovo kao kontradikcija. Ali tko sam ja da preispitujem tatin stav prema bolesti ili postavljam blesava i infantilna pitanja:"Zašto baš on?"
Jer već znam i sve moguće odgovore- da odgovora nema i da je pitanje besmisleno, da Bog daje čovjeku onoliko koliko može podnijeti-ljudi koji su pokraj onoga koji može podnijeti se ne spominju-do onog zapravo najjednostavnijeg bez puno filozofiranja koje glasi:"A zašto ne on?"
I tako se vrtimo u krug-svaki dan postaje sve teži,tata se sve teže kreće, metastaze su se proširile na sve kosti,bolest se "podmuklo širi" kako on to sam opisuje, a ja si zamišljam kakav je to osjećaj kad znaš da ti se vlastito tijelo raspada iznutra, a ljuštura još stoji....
Ali da- duša je vječna i duh se ne predaje- samo ne znam gdje da ih smjestim u bolesnom tatinom tijelu-gledano dječjim očima.. 
Jer ja sam njegovo dijete, a on je veliki i snažan tata kojega sam kao mala djevojčica nacrtala kao okruglog Barba Papu koji u velikom trbuhu nosi djecu-to mi je bilo jedino objašnjenje za njegov veliki trbuh.
Sad mu je opet napuhnut, velik i napunjen stanicama raka ili vodom...
A ja uz svo znanje, vjeru i navodnu mudrost koja dolazi s godinama ne znam objasniti niti odgovoriti .... Samo bih vikala i bunila se...ili jednostavno zašutila.
Jer je teško,bolno i ne vidim smisao patnje-a ako je to cijena duhovnog rasta,nekako mi se ostaje radije malom...


Post je objavljen 10.09.2014. u 03:11 sati.