Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zagrebackidekameron

Marketing

K Crnom Orlu






Vrlo malo zagrepčana, a gotovo niti jedan dojdek, zna za Jurjevsko, možda najstarije službeno groblje u Zagrebu. Utemeljeno u 14. stoljeću bilo je to groblje siromaha. Baš kao i danas, u to vrijeme Medvednica bi prepuna kestenovih stabala. A put ka njoj i podosljemenskim posjedima stanovnika Gradeca, kao i put ka groblju vodio je kroz vrata kamene kule, tik uz utvrdu zvanu Popov Toranj, današnju Zvjezdarnicu. Zato su to groblje građani Gradeca nazivali Groblje kraj Kestena. Početkom 19. stoljeća kada su srušene preostale gradske zidine i uz rub Gradeca redom niče palača do palače, u prostor podno tornja doseli se 1832. Do dan danas najstarija kavana jugoistočno od Beča, Palainovka. Nekada naziva Kipni trg, kada podno tornja koji je 1903. i preuređen u zvjezdarnicu, sa kavanom na platou ispod kavane, u spomen na hrvatske preporoditelje 1928. trg se nazove Ilirskim trgom.

Od Ilirskog trga prema sjeveru, samim hrbatom brijega prostire se Jurjevska, jedna od najstarijih gradskih ulica. Njen prvi dio do Mlinarske krije neke od najvećih zagrebačkih zanimljivosti vezanih za politiku, umjetnost, znanost i tehniku. Na broju 9, gdje je danas Španjolska ambasada, u kući koju izgradi Bartol Felbinger, rođen je i živio pisac i političar, prvi Hrvatski ban pučanin, Ivan pl. Mažuranić. Nedaleko od nje, na suprotnoj strani na broju 10 kuća je u kojoj po dolasku s roditeljima iz rodnog Tovarnika pa do bijega u Pariz 1904., te od kasnijeg povratka 1905. pa do odlaska u bolnicu gdje umire, živi i djeluje utemeljitelj hrvatske moderne, Antun Gustav Matoš.

Tik do nje, na broju 12 rođen je i do odlaska u Njemačku živi fizičar i termodinamičar svjetskog glasa, zagrepčanin Fran Bošnjaković (1902.-1993.). U Dresdenu 1935. izdaje prvu knjigu o Termodinamici u svijetu, a od 1936. profesor je na Zagrebačkom Sveučilištu. Aktivni je sudionik pionirske ere razvoja raketne i nuklearne tehnike i bliski suradnik Wernera von Brauna. Po završetku WW2, nakon dvogodišnjeg zatočeništva u partizanskom koncentracionom logoru, vraća se u Zagreb gdje iako degradiran 1951. postaje rektor Zagrebačkog Sveučilišta. Zbog neslaganja sa komunističkim režimom odlazi u Njemačku gdje je profesor na Sveučilištima u Branschweigu i Stuttgartu te surađuje s NASA-om. Na sva tri Sveučilišta predaje Termodinamiku i piše knjige. Po obnavljanju Hrvatske države izabran je za akademika.








Jurjevsko groblje je godine 1622. službeno uređeno za pokapanje stanovnika Gradeca kada i dobiva malu kapelicu. Na tom groblju, do preseljenja posmrtnih ostataka ukopanih na susjedni brijeg, gdje se na nekadašnjem posjedu Ljudevita Gaja 1879. sagradi novo gradsko groblje, Mirogoj, pokapani su preporoditelji, svi redom stanovnici Gradeca: Stanko Vraz (1851.), Ljudevit Gaj (1872.), Fran Kurelac (1874.) i Vjekoslav Babukić (1875.). Jurjevsko pamti i najveći sprovod 19. stojeća u Zagrebu kome je prisustvovalo gotovo desetak tisuća ondašnjih stanovnika Zagreba. Bio je to pokop srpanjskih žrtava, redom sudionika protumađaronskih demonstracija na Markovom trgu održanih 29. srpnja 1845. Kosti hrvatskih preporoditelja prenesene su 1885. u arkade na Mirogoj a 1895. prenose se i kosti srpanjskih žrtava nakon čega se Jurjevsko zatvara kao groblje. Danas na groblje još samo podsjeća kapelica i pokoja stara nadgrobna ploča u malom parku.




Najpoznatiji zagrebački i hrvatski klasicistički graditelj prve polovine 19. stoljeća, Bartol Felbinger rođen je 15. rujna 1785. u Chlebu (Češka). Umro je 17. veljače 1871. u Zagrebu. Do 1809. radi u Beču kao zidarski pomoćnik kod F. Wipplingera te F. Zaunera, direktora Akademije likovnih umjetnosti, a zatim kao crtač na izgradnji dvorca Laxenburg. Nakon šest godina boravka u Beču Bartol postaje vrhunski crtač arhitektonskih nacrta. Po dolasku u Zagreb što radi a što se javlja na natječaje na svim većim javnim i brojnim privatnim projektima u Zagrebu i okolici kao i širom Hrvatske. Među brojnim radovima reprezentativnošću osobito se ističe nerealizirani projekt Đakovačke katedrale.


Prvi pisani spomen ljekarne u Hrvatskoj datira iz 1271. kada se 29. listopada spominje ljekarna u Trogiru. Najstariji spomen u Zagrebu datira iz 1355. gdje se ne spominje određena ljekarna već samo sudska parnica između ljekarnika Jakova i jednoga Gradečkog krznara. Pretpostavlja se kako je Jakov doseljenik iz Italije i da upravo on radi u Gornjogradskoj ljekarni što u to doba ne bi neuobičajeno. Gradec je tada prepun venecijanskih obitelji o čemu svjedoči i Mletačka ulica, možda jedina od ulica čije ime u Zagrebu od postanka do danas osta nepromijenjeno.

U to vrijeme Gornjogradska ljekarna već se nalazi se na mjestu sadašnje ljekarne, na uglu Kamenite i Habdelićeve. U njoj od 1399., baš u toj istoj kući kraj Kamenitih vrata, radi i živi Nicolo, praunuk znamenitog pisca La Divina Commedia, Dante Alighierija. Gornjogradska ljekarna u Kamenitoj 9 tako je nositeljica tradicije ljekarništva koje se već od polovice 14. stoljeća razvija tu negdje uz čudotvornu Advocata Urbis Zagrabiae, Kamenita vrata, a sve uz titranje plamena mnogih svijeća i tihih molitvi za vlastito ozdravljenje i ozdravljenje svojih najbližih i najdražih.



U salonu stare kuće u Visokoj, duboko zavaljeni u foteljama, sjede Bocaccio i Furbi. Kroz otvoren prozor vrta što spušta se prema košarkaškom igralištu i Saloonu podno brijega, u rasvijetljenu sobu ulazi tiha muzika rane ljetne noći sa Tuškanca prepunog krijesnica. Oni pričaju:
„Danteova obitelj ponosila se je starim porijeklom. Smatrala se potomcima plemenitaške loze rimskih osvajača Firence. Dante se negdje između 1290. i 1295. želio posvetiti politici pa se upiše u ceh liječnika i ljekarnika.“ pričao je Bocaccio.
„Kako li se samo tradicija nastavlja? Zanimljivo kako dan i danas masa političara dolazi upravo iz liječničke struke.“ ubaci Farbi a Bocaccio nastavlja:
„Zagreb je specifičan što se upravo u njegovoj sredini zbio prvi i jedini dodir nekog pripadnika njegove obitelji sa ljudima izvan Italije. Danteov kult i neposredno poznavanje njegovog spjeva duboko su ukorijenjeni u obiteljsku tradiciju pa se lako da zaključiti kako veličina njegove poezije, mit i legenda vezana uz njega, a što već bi potvrđeno njegovom slavom u Italiji, zaokuplja svijest Pietrovih sinova i unuka. Pa tako Nicolo, naslijedivši od oca predaju i rad, donosi ga sa sobom u Zagreb i sa njime upoznaje krug ljudi s kojima se po dolasku druži.“ pričao je Bocaccio.
„Hoćeš reći kako po dolasku iz Italije Nicolo svojim zagrebačkim pacijentima osim veronskog kemijsko-medicinskog umijeća poklanja i pradjedove stihove?“ upita Furbi.
„Ne zna se točno ali se zna, čak je ostalo zabilježeno kako su načitani stanovnici Gradeca poznavali Danteov rad i cijenili njegovo djelo. Uostalom, Gradec je u to vrijeme pod jakim kulturnim utjecajima iz Italije što u Zagrebu ostaje kroz stojeća, sve do današnjih dana. Ne zaboravi kako u to vrijeme živi Barbara Celjska, Crna Kraljica, supruga Ugarskog kraja Sigismunda Luksemburškog koji zbog prevlasti u Dalmaciji ratuje sa papom Piom II u sjevernoj Italiji.“ pričao je Bocaccio.
„Da, otprilike baš kao što građani Gradeca ratuju oko posjeda sa Crnom Kraljicom, pardon Barbarom Celjskom.“ ispali Furbi.
„Točno. A oba rata, da ne velim spora, završe neriješeno. Nego, kako napreduje ona tvoja priča sa onom coprnicma i Renatom?“ upita Bocaccio.
Želiš li uistinu to znati?" upitno mu odgovoara Furbi.
„Naravno, treba to sve zabilježiti na papir, pardon nakuckati u laptop." odgovara Bocaccio.
„Ako imaš vremena i ako želip, mogu ti je sada nastaviti." odgovara Furbi.
„Samo ti pričaj, večera još nije gotova pa imamo vremena." zaključuje Bocaccio pokazujući u pravcu kuhinje odakle su se stidljivo šire opojni mirisi.



...Na tavanici štacuna visjahu snopići prašna bilja, na policama stajahu šareni lončići i veliki i mali, a uz njih ležaše ogromna knjižurina. Vrh toga ne bijaše ništa u sobi van prost stol i tri četiri stolčića. Gospodar Gialimello, čovjek visok suh, blijed, crnokos i dugobrad, odjeven u dugu crnu haljinu, stajaše upravo kod ognjišta, te je malim miehom pirio vatru, nad kojom je visio kotlić...
Tako zapiše August Šenoa, godine Gospodnje 1860.



Prvi gradski propis koji regulira rad Gornjogradske ljekarne datira iz 1425. kada se u Statutu Gradeca spominje prvi službeni naziv: Apotheca Civitatensis ad Aquillam Nigram. Naime, u prostoru ljekarne u to vrijeme bi smještena i krčma, kasnije kavana, "K crnom orlu" .

S druge strane podno Kamenitih vratiju, na platou u Dugoj ulici, danas Radićevoj, od sredine 19. stoljeća prostor zauzima kavana "Kod crnog psa" koja postoji i danas i pamti se po prvom zagrebačkom crncu. Naime, vlasnik Ladislav Beluš za svoju kavanu, po povratku iz Zanzibara dovodi u Zagreb svog prijatelja crnca, kmicu Diega Maria Santiagu de Sangora, te ga upošljava kao natkonobara i tako atrakciju gostima svoga lokala ponudi.







Pita učiteljica Ivicu:
„Tri ptice sjede na grani! Upucaš li jednu, koliko ih je ostalo?“
„Nijedna, ostale se uplaše pucnja i odlete.“ veli Ivica.
„Nije točno. Ostaju dvije, ali mi se sviđa način kako razmišljaš.“
Ivica uzvraća. Pita učiteljicu:
„Učiteljice, recite vi meni ovo. Tri cure idu ulicom. Svaka ima sladoled. Jedna ga liže, druga gricka, a treća uvlači u usta. Koja od njih je udana?“
Učiteljica se crveni ali ipak odgovara:
„Pa vjerojatno ona što ga uvlači u usta. „
Ivica će na to na to:
„Nije, već ona što ima prsten, ali sviđa mi se način na koji razmišljate!“



Uspevši se Kožarskim stubama do Mlinarske ulice Furbi pozove:
„Bo dođi! Idemo dolje na Jurjevsku pa do Palice.“
Pas ga pogleda zatim se okrene i krene u naznačenom pravcu. Došavši do Ilirskog trga oboje skrenu na desno okolo malog parka pa oko kapelice i potom se stubama uspnu na plato ispred kavane.
„Bo,čini mi se da za onim stolom sjede naše poznanice. Idemo ih pozdraviti.“ Furbi se obrati psu.
I zaista, za stolom u sjeni stoljetne topole, sjedile su naše poznanice: Agata, Bobata i Amata. Pored Amate bila su dječja kolica.
„Dobar dan gospodične.“ Furbi naglasi zadnju riječ da bi potom upitno pogledao prema malenoj prilici koja je sjedila u kolicima i u ustima držala dudu „Čiji je to nasljednik?“ upita.
„Nasljednica." ispravi ga Agata i namigne „Misliš čija je?“
„Zove se Beata.“ ubaci se Bobata gledajući djetešce i govoreći „Je li mala, buci buci bu! Vidi što za tebe ima teta Bobata!“ mašući ispred djetešca malenom lutkicom vještice na metli.
„I što misliš, čija je?“ okrene se Furbiju pa zagonetno upita Amata.
„Pa ovako ...“ otegne Furbi pogledavajući čas jednu čas drugu a čas treću coprnicu koje su mu se sve zavodljivo smješkale „Recimo da nije od niti jedne. Vi ste joj tete, zar ne?“ upita da bi potom dodao „A ako ste joj vi tete, mama mora biti ...“
„Tko?“ složno u glas upitaju sve tri.
„Renata.“ kratko se nasmije Furbi pitajući sam sebe otkuda mu sama pomisao i na kraju riječ u njegovim ustima.
„Bravo!“ zaplješću sve tri coprnice „A sad nam se pridruži. Bo će čuvati Beatu, zar ne Bo?“ sve tri se okrenu psu koji se približi djetešcu i nježno ga lizne na što se mala Beata razgali od sreće i počne veselo smijati.
Pas potom legne pored Beate. Furbi sjedne i pridruži ime se.
„A gdje je mama?“ upita Furbi.
„A mi mislile kako ti znaš i dolaziš nam to reći?“ u glas mu odgovore sve tri coprnice.
„No dobro, da ti objasnimo to za Beatu.“ progovori Agata.
„Sinoć po dolasku u hotel vratile smo se načas u vrijeme iz kog pobjegosmo ...“ nastavi Bobata ...
„... da uzmemo malu Beatu koje je bila kod oca podno Medvedgrada ...“ nadoveže Amata ...
„... u Kulmerovom dvorcu, kako vi danas zovete onaj posjed u Šestinama ...“ ubaci se Agata ...
„... jer smo čule da se razjareni gradečanci spremaju tamo otići ...“ brže boje ispali Bobata ...
„... i oteti dijete ocu te ga za kaznu živo spaliti ...“ umetne Amata ...
„... sve za osvetu što ne mognu spaliti nas jer im sve četiri pobjegosmo.“ složno i u glas izgovore sve tri coprnice.
„A kad smo se sa malom buci buci bu Beatom vratile u ovo vrijeme, ljubi te teta Agata ...“ obrati se Agata djetešcu koje se na njene slatke riječi samo smješkalo ...
„... prvo što smo napravile bilo je ...“ nastavi Bobata ...
„... otići u apoteku, tu u onu našu na Gornjem Gradu" namigne Amata i nadoveže „i kupiti za joj početak nešto hrane i pelena ...“ nadoveže se Amata ...
„... K Crnom Orlu ...“ kliknu potom u glas sve coprnice i završe:
„... kako ti s time za početak ne bi imao problema. Vi muškarci ste ionako niškoristi!“ u glas ispale sve tri.
Na trenutak nasta tajac. Furbi je na čas pogledavao njih a čas malu Beatu koja mu se samo nevino smješkala i mahala malom ručicom držeći malu lutkicu - coprnicu na metli.
„Sinoć je Renata došla kod mene i otišla spavati u svoju sobu.“ započne Furbi.
„Sama?“ coprnice ga prekinu pitanjem.
„Što mislite, da sam joj se trebao trebao pridružiti?“ Furbi ispali protupitanjem.
„A zašto nisi?“ upitno u glas pogledaju sve tri namigujući mu.
„Znam kako me bije takva reputacija ali ...“ počne Furbi ...
„... Ti si kavalir i đentlmen ...“ unese se Agata ...
„.. i nikada ne činiš ono ...“ nastavi Bobata ...
„... što dama sama učiniti ne poželi.“ namigne mu Amata.
Furbi ih pogleda i brzo se snađe.
„Pa kad sam se ujutro probudio našao sam njenu sobu opet praznu. Ovaj puta nije ostavila dukat već je svoje stvari uredno složila u ormar i nestala.“ objašnjavao je.
„Što znači da će ti se sigurno vratiti ...“ započne priču Agata ...
„... pa ćemo se mi od tebe oprostiti jer ...“ na brzinu doda Bobata ...
„... moramo otići do nje, ona nas već čeka ....“ ispali Amata ..
„... kod tebe.“ značajno i u glas izreknu sve tri coprnice.
„Hej a kako ćete ući. Renata nema ključeva a ni vi?“ pita ih Furbi.
„O maleni, ne brini za to ...“ nasmije mu se Agata ...
„... znaš tko smo mi i što sve možemo ...“ namigne mu Bobata ...
„... pa nam ne trebaju ni ključevi a ni vrata.“ završi Amata isplazivši mu jezik.
„Mi se tamo jednostavno tamo naslikamo i tebe dočekamo. Svih pet!“ zajedno u glas namiguju coprnice.
Coprnice zatim pozovu konobara, plate piće i pokupe se sa dječjim kolicima u kojima je već spavala mala Beata. Gledajući ih kako se ukrcavaju u parkirani automobil podno kavane i odlaze pravac Jurjevske, Furbi se okrene i kratko reče psu:
„Bo, mi sada idemo kući.“ na što pas veselo skoči i uputi se put Vrazovog šetališta što se s Ilirskog trga spušta na početak Dubravkinog puta.
Kad siđe do dječjeg igrališta, par produžio put Tuškanca i Saloona. Prolazeći ispod Hemingway bara, nekad Zvezdišća, par skrene niz Dežmanovu i zaputi se put Donjeg Grada, Frankopanskom na jug.









(nastavlja se)




Post je objavljen 30.08.2014. u 19:58 sati.