Ponekad, rijetko kada, u nekim večerima, kada bih zaista mogla pisati jako tužne stihove, ali ja stihove više ne pišem, ponekad se zapitam, kako je s tvoje strane?
Kakav je otamo pogled? Ponekad kada gledam svoje kćeri, jer našima ih već dugo ne mogu nazivati, sjetim se tebe i pokušavam dokučiti, što je s one strane? Što je preko brda i dolina, tamo negdje iza duge, gdje postojiš ti, koji si sve to propustio.
Kakav je pogled, pomisliš li ikada kako bi sada mogao izgledati njihov pogled, smijeh, razmišljaš li ikada kako im zvuči glas i kako dišu kada spavaju? Ili je s tvoje strane tako mračno da to ne možeš ni naslutiti, čak ni tamo negdje između jave i sna, noći i jutra, na onoj tankoj granici stvarnosti i sna?
Kada vlastite kćeri ne vidiš godinama, kako li se diše, kako se spava, kakav je tvoj smijeh? Kada znaš da si propustio godine odrastanja, sve klimave zubiće, koje znače kraj nevinosti djetinjstva, sve metamorfoze jedne djevojčice u ženu, sve suze i sav smijeh, sve riječi volim te, zagrljaje i poljupce.
Kako je tamo gdje oni ne postoje, gdje je možda samo blijeda sjena nekog drugog života, blijeda slika tih lica u sjećanju, koja sada izgledaju potpuno drugačije.
Sigurno ih ne bi prepoznao, niti da se slučajno sretnemo na ulici jednoga dana.
Sigurno te ne bi prepoznale.
Kako je sa te druge strane, gdje ne postoji savjest, gdje ne postoji ljubav, kakav je pogled? Vjerujem mračan i zamagljen, no, možda se varam. Možda to samo želim misliti.
Postoje samo ponekad, rijetke noći kada se zapitam, kako je sa tvoje strane sna. Neke večeri kada počnem misliti, no ne plačem više kao nekada davno, već samo osjećam nešto ispod očiju, poput rose, koja nestaje brzo. Kakvi su tvoji snovi, kada znaš da si propustio sve što si propustiti mogao, da si svojom odsutnošću, razbio nečije snove?
Ponekad se samo sjetim, kada ispadne pokoji klimavi zubić, kada čitam riječi one, koja već sada utjehu i sigurnost, nalazi u riječima, pa se pitam, hoće li joj njene riječi dati spas, kao što su dale meni, kada sam utjehu trebala? Ponekad se zapitam, što bi rekao, kakav je kod tebe pogled, kako je s one strane?
Je li sivo, tužno, besmisleno, ima li tamo života, ima li pokojeg komadića srca? Ima li misli o nekom drugom paralelnom životu, koji je mogao biti, ali nije, života gdje bi možda vidio pokoji ispali zubić, života gdje bi znao, obrise lica svojih kćeri, boju njihova glasa, miris suza i intonaciju smijeha?
Ponekad se samo pitam, kako je s te druge strane...
I ipak, ne želim nikada saznati...
Ne želim čuti, jer bih ponekad plakala do iznemoglosti, ali ne mogu, jer za sve u životu imamo određen broj suza, pa bih vrisnula i razbila nešto, opalila šamar praznom ekranu, pa odustanem i napišem neke riječi, nakon kojih se smirim. I idem dalje, pa se mnogo, mnogo dana i noći, ne sjetim pogleda s druge strane.
I kada se sjetim, pljusnem se mišlju, kako je sve, baš sve, bilo i bude, baš onako kako je trebalo biti. I kako imam mnogo sakupljene nevinosti, jer skupljam sve te male bijele zubiće. I kako imam hrabrosti i snage za pomicati brda i doline. I kako ih jesam pomaknula mnoge. U sebi i oko sebe.
A najviše se sjetim, kako i nakon svega nisam ostala prazna i kako nikada ne želim saznati, kako je uistinu s one strane, gdje nema ljubavi i nema nježnosti i topline, i one mekoće, koju sam mnogo puta tjerala od sebe, jer sam mislila da s njom u rukavu, neću moći dalje. Ali nije se dala i ja sam joj zahvalna, jer u ovom ludom svijetu, mekoća je znak da si unatoč svemu ostao čovjek. Sa dušom.
I krhkost je znak da si živ.
Kao i ona rosulja ispod mojih očiju...
Post je objavljen 22.08.2014. u 20:44 sati.