Ovo ljeto mi je sa svom silinom kišnih kapi, otvorilo sasvim drugačije horizonte.
Neki odnosi koji su se strgali kao komadić papira, neki ljudi koje sam poznavala dugo, ali sam ih sagledala iz jedne sasvim nove perspektive, neke potpuno nove riječi..ili stare, koje su započinjale neki svoj zreliji put.
Ovo mjesto koje ima već poveliku arhivu, ne posjećujem previše. Neke stvari čovjek jednostavno preraste.
Ali ovo mjesto je bilo tu, kada mi je ono najviše trebalo. I upravo ono, što mi je trebalo tada, nekada, sada davno..
Često puta u životu se osjećam samo..u nekim razmišljanjima, mekoći koju mnogi ne mogu razumjeti, u nekim čežnjama i težnjama, koje više nemam niti potrebu pisati, a pogotovo izgovarati.
Ali ta samoća u svemu tome, nije tužna.
Ona je samo poput nekog oblačka, kojeg ugledaš u lijepo ljetno predvečerje, kako leprša sam, bez ikoga oko njega, pa mi je time, samo još ljepši...
Iskustvo me naučilo, da onaj tko nije hodao u nekim tuđim cipelama, zaista ne može poznavati taj korak.
I da su neke daljine među ljudima, sve dalje, sa kilometražom tih istih cipela.
Iskustvo daje znanje. Znanje daje zrelost. Baš u svemu.
I dok se zadnje vrijeme okrećem oko sebe, ne u krug, već sada, iz nekog potpuno drugačijeg kuta, sagledavam sebe i ljude koji se tu nađu, ne smatram više ponavljanje nužno lošom stvari u životu.
Jer i kada ponavljaš, uvijek krećeš iz iste polazišne točke, ali drugačije skreneš
Pa istražuješ, poput djeteta se igraš.
I život je igračka u tvojim rukama, a sam si..i nitko te ne uči, osim njega samog.
Života.
I kako jedna fotografija može biti divna, dok je napravljena oštrim okom fotografa, ista takva može biti potpuno prazna, tupa i bez smisla, tako i ljudi, riječi, ideje, ideali, težnje i baš sve u životu, mogu imati bezbroj nijansi, tonova, boja. Ako ih osjetiš svojima, divni su i ispast će poput najljepše fotografije.
Treba znati gledati. Treba moći osjetiti.
Treba samo vidjeti.
A kada nekako u nekom trenutku života ostaneš sam...u svojim idejama, mislima, u svojim cipelama, koje već imaju debelu kilometražu, sam..sa svim svojim otvorenim i zatvorenim prozorima, zaista možeš vidjeti bolje..
Jer..ne smetaju svi ti drugi oblaci koji lepršaju oko tebe ili ti zaklanjaju pogled.
Pa je jasnije i bolje se vidi..
Mnogi se boje samoće, vidim to svakodnevno, mnogi se panično boje ostati sa sobom.
Nikada ih nisam razumjela.
Samoća je najbolji pogled u sebe, u život...
Post je objavljen 15.08.2014. u 15:54 sati.