Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/grazville

Marketing

Manjine su se podredile vladinim rješenjima

Intervju za Novosti o položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj nakon pristupanja EU.

Deset mjeseci je kako je Hrvatska članica EU. Odgovore na pitanja koliko se stanje prava nacionalnih manjina poboljšala/pogoršala u evropskoj Hrvatskoj, što za manjinsku političku scenu znače predstojeći izbori za Evropski parlament, te kako se na pitanje nacionalnih manjina gleda iz evropskih prijestolnica, odgovore smo potražili u razgovoru sa dr. sc. Antonijom Petričušić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Kako se to tokom ovog vremena odrazilo na pitanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj?

Na žalost, članstvo Hrvatske u Uniji nije se poticajno odrazilo na ostvarivanje manjinskih prava. Naša je zemlja primjer kako je politika uvjetovanja u pogledu ostvarivanja prava manjina proizvod za vanjsko tržište, kako je to još davno imenovao poznati profesor europskog prava Bruno de Witte. Unija se, posredstvom Odjela za proširenje Europske komisije, bavi manjinskim pravima onih zemalja koje teže članstvu, ne i država članica. Čini to s uvjerenjem i pretpostavkom da će pretpristupno vrijeme učvrstiti zakonodavna i institucionalna rješenja zaštite manjina u zemlji koja pristupa i teži članstvu. U našem slučaju je politika uvjetovanja proizvodila pozitivne učinke do trenutka potpisivanja Ugovora o pristupanju. Nije trebalo dugo da se osuši tinta na potpisima čelnika država članica da slabost demokratske konsolidacije vrijednosti tolerancije, jednakosti i pluralizma ispliva na površinu. Jer napad na dvojezičnost u Vukovaru je paradigma šireg opsega od međuetničke netrpeljivosti: ona govori o tome kako se reformski procesi koji se događaju tijekom pristupanja zemlje članice Europskoj uniji ne smiju fokusirati isključivo na političke i administrativne elite koje intenzivno sudjeluju u procesu pristupanja i pregovaranja, već da se na vrijednosti na kojima se Unija temelji treba socijalizirati cjelokupno građanstvo. Posebice regija poput naše, koja je opterećena nasljeđem nedavnih ratova, koji su otvorili prostor iznicanju etnonacionalnih mitova, raseljavanju stanovništva i etničkoj homogenizaciji cijelih zemalja i dijelova njihova teritorija. Europska unija je pokušala pozabaviti se tim nasljeđem, pretpristupno uvjetovanje u pogledu ostvarivanja prava manjina dio je dakle demokratizacijske paradigme. No ona ne može proizvesti opipljive, relevantne rezultate u osam pretpristupnih godina. Posebice ne u regiji u kojoj su se nedavno dogodili vrlo brutalni međuetnički sukobi. Dakle, unatoč dobroj namjeri politike uvjetovanja, koja je osim propisivanja manjinskog zakonodavstva i njegove provedbe, od hrvatskih vlasti tražila i rješavanje pitanja povratka izbjeglica, suočavanje s prošlošću putem procesuiranja ratnih zločina i pomirbe s nekadašnjim neprijateljskim narodima, rezultati su u svim tim područjima poražavajuće ograničeni. Mislim da je to stoga što takve promjene zahtijevaju dulji vremenski period, a ne tek jedno desetljeće. Bilo bi dobro da je EU uspostavila trend koji bi bio nastavljen. Na žalost, ona za inzistiranje na ranijoj poslušnosti, koja se pokazala hinjenom, nema više nadležnosti.

Zašto na histeriju oko ćirilice ne reagiraju evropski krugovi?

Jeste li primijetili da se o pitanju prijeteće derogacije manjinskih prava putem otpora većinskog stanovništva uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru nije očitovala povjerenica za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo te potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding? O tome je, koliko se sjećam, govorio tek glasnogovornik europskog povjerenika za proširenje, čak ne ni povjerenik Štefan Füle sam. Ne mogu reagirati jednostavno stoga jer nemaju manjinsku politiku pod nadležnošću Unije. Nema jedinstvenog standarda zaštite pripadnika nacionalnih manjina na razini Unije, već svaka država sama odlučuje kojim će društvenim skupinama i u kojem opsegu priznati i jamčiti manjinska prava. Poštivanje prava pripadnika manjina je doduše jedna od vrijednosti na kojima je Europska unija ustanovljena i koja bi trebala biti zajednička svim državama članicama. I to tek od 2009. godine kad su posljednji put revidirani osnivački ugovori. No, to je tek načelan iskaz o raznolikosti, pluralizmu, nediskriminaciji i toleranciji europskog društva, o čemu ne postoje mnogobrojne direktive, odluke, preporuke i mišljenja. Dakle, o tim načelima ne postoji zakonodavstvo koje bi ih oživotvorilo u konkretne mjere i politike. Ipak, nije sve tako sivo, jer zaštita manjina ipak ima nekoliko normativnih uporišta: Povelja Europske unije o temeljnim pravima, koja predstavlja primarno zakonodavstvo EU-a i njene odredbe imaju prednost pred domaćim pravom, propisuje zabranu bilo kakve diskriminacije temeljem etničkog podrijetla, jezika, vjere, pripadnosti nacionalnoj manjini, itd. Nadalje, istim se izvorom prava Unija obvezuje na poštivanje kulturne, vjerske i jezične raznolikosti. Dok prva odredba može računati na djelotvornu sudsku zaštitu, potonja odredba se u pravilu oživotvoruje kroz različite programe i projekte koje Unija financira. No, ima još jedna važna činjenica, a ta je da se Hrvatska obvezala poštovati prava manjina u pregovorima s EU, a ona je notirana u Ugovoru o pristupanju, međunarodnom sporazumu između država članica EU-a i Hrvatske. A neke od posebnih obveza koje je Hrvatska preuzela tijekom svojih pristupnih pregovora za članstvo u EU su primjerice nastavak jačanja zaštite manjina, uključujući i kroz učinkovitu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina; rješavanje preostalih pitanja na području povratka izbjeglica; potpuna suradnja s Haškim sudom te poboljšavanje zaštite ljudskih prava. U slučaju da EU smatra kako Hrvatska ne ispunjava i jednu od tih preuzetih obveza može je tužiti pred Europskim sudom u Luksemburgu.

Koliko predstojeći evropski izbori imaju utjecaja na manjinsku politiku u Hrvatskoj?

Čini mi se da su naše manjinske zajednice svjesne značaja i važnosti ove institucije za promicanje interesa manjina. Nekoliko je izbornih lista srpske nacionalne manjine za izbore za Europski parlament. Neke su liste pak odlučile obuhvatiti ugledne članove manjinskih zajednica i na taj način privući manjinske glasače da njima poklone povjerenje i glas. Zašto su Brisel i Strasbourg, sjedišta Europskog parlamenta, važna mjesta za ostvarivanje manjinskih prava? Jer je Parlament mjesto u kojem se često raspravlja o manjinskim pravima, u njemu su donesene mnoge rezolucije o uporabi manjinskih ili rjeđe korištenih europskih jezika, o tretiranju manjina u zemljama izvan EU. Iako rezolucije Europskog parlamenta nemaju snagu pravnog izvora, dakle ne obavezuju zemlje članice, one predstavljaju izraz političkog konsenzusa oko nekog pitanja. Na žalost, neki naši EU zastupnici i zastupnice koriste svoje istupe u Parlamentu za ostavljanje dojma na domaće glasače, pa mogu otvarati teme koje radikaliziraju odnose sa zemljama koje pristupaju EU. To je jeftini populizam, koji može štetiti ne samo dobrosusjedstvu nego i međuetničkim odnosima u našoj zemlji. Nadajmo se da takvih zastupnika i zastupnica u sljedećem sazivu Parlamenta neće biti!

Kako se evropske institucije odnose prema manjinskim pitanjima u nekoj njenoj članici?

Europski sud štiti temeljna ljudska prava jer su ista ugrađena u opća načela prava EU, a osim toga Sud skrbi i za pravilnu provedbu odredbi Povelje Europske unije o temeljnim pravima te direktiva o rasnoj jednakosti ili o jednakosti pri zapošljavanju. Razvila se impresivna sudska praksa, no treba imati na umu da se Sud ne bavi manjinskim pravima, nego u pravilu ispituje je li došlo do diskriminacije nekoga temeljem pripadnosti nekoj naciji, državljanstvu ili pripadnosti manjinskoj skupini, te da li je došlo do povrede još kojeg ljudskog prava. Nadalje, na razini Vijeća EU-a, izvršne institucije, donesena je Okvirna odluka o suzbijanju rasizma i ksenofobije kojom se nastoji sankcionirati djela koja uključuju nasilje i mržnju usmjerenu prema skupinama zbog rase, boje kože, vjere, podrijetla te nacionalne ili etničke pripadnosti. Kad se povuče crta, jasno je da se manjine ne trebaju zagledavati u Unijine institucije, već u svoje nacionalne, regionalne ili lokalne vlasti. Oni su jamci provedbe manjinskog zakonodavstva i osiguranja jednakosti i nediskriminacije.

U primjeni dobre zakonske regulative zaostajemo za mnogim evropskim državama koje nemaju posebne zakone o zaštiti manjina. Zašto se dešava taj paradoks?

Zato što nije dovoljno imati dobre zakone. Da bi zakoni imali učinka moraju postojati i djelovati institucije koji ih provode, na svim razinama vlasti. Ali se, osim toga, manjinsko zakonodavstvo i politika trebaju ostvarivati multisektorski: kroz obrazovnu, ekonomsku razvojnu, kulturnu, turističku politiku. Za izostanak ovog poželjnog pristupa, po meni nisu krivi samo vlastodršci, već i manjine same. Jednostavno su se podložile rješenju koje su im vlade ponudile: njegujemo kulturnu autonomiju, tiskamo publikacije, organiziramo smotre, raspodjeljujemo među sobom financijska sredstva koja nam se iz proračuna osiguravaju putem Savjeta za nacionalne manjine, a ne inzistiramo na dugoročnim infrastrukturalnim projektima koji s jedne strane jamče dugoročnu održivost manjinske zajednice u nekom području, posebice kad se ne radi o urbanoj sredini, a s druge pokazuju da su manjine zainteresirane za iste, životne probleme zajednice u kojoj žive, i žele dobro i ostalim stanovnicima regije, mjesta, sela ili zaseoka. I na taj se način nadvladavaju podjele i gradi suživot.

Koliko su u Hrvatskoj efikasni sustavi zaštite manjina na adresama pučkog pravobranitelja i hrvatskih sudova, na kraju krajeva i suda u Strazburu gdje pripadnici manjina mahom gube svoje procese?

Trenutna pučka pravobraniteljica, kao i pravobranitelji koji su joj prethodili, stoje na braniku borbe protiv diskriminiranja temeljem etničke pripadnosti, nacionalnog podrijetla, jezika ili vjere, i, naravno, mnogih drugih obilježja. U Zakonu o suzbijanju diskriminacije nema pripadnosti nacionalnoj manjini kao potencijalne osnove diskriminiranja jer smo u procesu harmonizacije zakonodavstva s onim EU doslovno prepisivali sadržaj iz direktiva. Unatoč tome, diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina temeljem njihovog nacionalnog podrijetla je u praksi najčešća pojava diskriminacije u praksi pučke pravobraniteljice. Broj građanskih i prekršajnih postupaka vođenih zbog diskriminacije kao i pravomoćnih odluka rastao je tijekom posljednjih godina što znači da i sudovi osiguravaju zaštitu manjina. I ovdje su najučestalije osnova diskriminacije etnička pripadnost i nacionalno podrijetlo. Važno je doduše da državno odvjetništvo i sudovi djeluju promptno u slučaju zločina iz mržnje jer takvo djelovanje šalje poruku široj javnosti da je to društveno neprihvatljivo. Stoga ulogu pravosudnog sustava u suzbijanju diskriminacije i ostvarivanju manjinskih prava treba dodatno razvijati i unaprjeđivati. No, uz jačanje kapaciteta pravosudnih institucija, treba raditi i na informiranju javnosti o pravima i mogućnostima koji su im na raspolaganju, a tiču se zaštite od diskriminacije i ostvarivanju njihovih manjinskih prava. Stoga je važno da i Ured pučke pravobraniteljice te Ured za ljudska prava rade i preventivno-edukativno, a ne da samo prikupljaju pritužbe onih koji se osjećaju žrtvama diskriminacije, izvješćuju Sabor o broju pravosudnih postupaka ili o broju novozaposlenih pripadnika manjina u tijelima javne uprave. Te institucije nose osobitu odgovornost za provedbu manjinske politike.

Na kom putu je srpska zajednica za ostvarivanje kulturne autonomije u Hrvatskoj?

Po meni krivom. Jer je upala u matricu raspodjele novca za kulturnu autonomiju kojom osigurava radna mjesta svojih pripadnika u udrugama civilnog društva, manjinskim doduše, ali ne onima koje jačaju zajedništvo svog stanovništva na područjima u kojima djeluju. Svjesna sam da ja na ovaj problem gledam drugačije nego pripadnici manjinskih zajednica, koji tvrde da integracija u društvo nužno završava asimilacijom. No, i srpska zajednica mora pokazati simbolično da želi suživot, a nije li najlakši put otvaranju takvog dijaloga s većinskim stanovništvom putem kulturno-umjetničkih događaja, gastronomije, suradnje u onim područjima koja su slična, bliska i ne razdvajaju nego povezuju?

Kako vidite budućnost funkcioniranja manjinskih vijeća? Očekivalo se da će ulaskom u EU manjinska vijeća dobiti veći manevarski prostor?

Temeljem čega bi vijeća dobila taj prostor? Mislim da se članstvo u Uniji, iz perspektive nečlanstva, naivno doživljavalo kao panaceja za sve i svašta, a sad je nastupilo otrežnjenje koje nam je otkrilo kako smo naivni bili. Vijeća su tek institucija konzultativnog karaktera, s opetovano dokazanom slabom podrškom birača za njihovo konstituiranjem putem izravnih izbora. Ako za neku instituciju glasa tek oko 10 posto registriranih birača, taj izostanak interesa potvrđuje njenu nerelevantnost. Ja smatram da su vijeća nepotrebna, jer njihovu ulogu obavljaju predstavnici u lokalnim predstavničkim tijelima. Ona sada djeluju kao neke quasi-nevladine udruge, okupljaju u pravilu ljude koji su politički aktivni, a ne šarolike profile lokalnog stanovništva. Po meni su vijeća mini sinekure manjinskih političkih stranaka i ne proizvode nikakav integracijski učinak niti osiguravaju da se glas manjina zaista čuje u lokalnim i regionalnim zajednicama.

Koliko su manjine u Hrvatskoj osposobljene da apsorbiraju sredstva iz EU fondova? Kako da manjine u budućnosti prežive?

Osim nekoliko manjinskih nevladinih udruga, koje u pravilu surađuju s tzv. mainstream udrugama iz velikih gradova ili sa stranim udrugama i institucijama kad se natječu za EU sredstva, većina prekobrojnih manjinskih udruga se isključivo financira novcem iz proračuna, bilo državnog ili lokalnih. Mnogo je važnije da sredstva iz EU fondova znaju i mogu apsorbirati jedinice lokalne i regionalne samouprave u kojima manjine tradicionalno prebivaju, jer tu se nalazi značajan novac, koji je u stanju su-financirati lokalne infrastrukturalne projekte. No, bojim se da su lokalne i regionalne vlasti u potpunosti nepripremljene za takve poduhvate. I da će manjine stoga biti posredni gubitnici kohezijske politike. Pitali ste me i kako da manjine prežive? Isticanjem kvalitetnih, obrazovanih političkih kandidata, koaliranjem s onim političkim opcijama koji im je bacaju koščice od kojih će se samo kratkoročno zasititi, nego s onima koji imaju dugoročne razvojne ideje i projekte. I na državnom i lokalnom nivou je to jednako važno.


Post je objavljen 03.05.2014. u 14:50 sati.