Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/grazville

Marketing

Kad proključa bosanski lonac

Imaju li siromaštvo i bezperspektivnost nacionalnost? Čini se da u Bosni i Hercegovini imaju. Naime, nedavna erupcija nezadovoljstva u toj zemlji u velikom je dijelu mainstream hrvatskih medija prikazana kao dominantno bošnjački fenomen, a proletere se nazvalo velikobosanskim nacionalistima i fundamentalistima građanstva. Osim toga, sugeriralo se da se u BiH ni ne zna sasvim jasno protiv koga se prosvjeduje. Zar je klasna pripadnost u u gotovo dva desetljeća vladavine etnonacionalizma prestala biit identitskom odrednicom u BiH? I da li je iz hrvatske perspektive bosansko-hercegovačko društvo zaista nemoguće bez etničke podjele?

Osveta očajnih: zgrade i imovina kao simboli korumpirane vlasti

Prošlu sam jesen boravila u Sarajevu tjedna dana. S jedne me strane zapanjila transformacija tog grada u copy-paste verziju europske prijestolnice: šopig-centri, raskošne kino dvorane, kafići kojih se ne bi postidio London. No, u isto vrijeme, sarajevske ulice nikad punije prosjaka i sirotinje koja moli marku. Ono zdravo od bosanskohercegovačkog urbanog društva što rat nije unišio – uništila je (zakašnjela) ekonomska tranzicija. Ljudi nemaju posla, nemaju dostojanstva, nemaju perspektive. Ne razlikuje ih to dooduše od stanovništa ostalih zemlja regije. No, u zemlji tolikih očajnika zapravo je i čudo kako su prosvjedi, koji se gotovo stalno održavaju pred zgradom Parlamenta BiH (kad ja bijah u Sarajevu, jedna dan su u tišini prosvjedovali građani okupljeni u udruženju gluhonjemih) do nedavno nisu eskalirali nasiljem. Ono što ove prosvjede čini drugačijima od ranijih, mnogobrojnih i medijski neprimjećenih, jest upravo vandalizam i uništavanje imovine. U Tuzli, Sarajevu, Mostaru i Bihaću gorjele su zgrade kantonalnih vlada i drugih institucija vlasti te zgrade SDA i HDZ BiH. Na ulicama su gorjele gume, automobili, a s nekim su se vozilima lokalnih političara gnjevni građani obračunali tako što su ih uništili guranjem u provalije. Ozljeđeno je više od dvesto ljudi, uključujući 90 policajaca. Tih su dana ulice bosanskohercegovačkih urbanih središta podsjećale na ratne godine, i u mnogima koji su rat preživjeli izazvale zgražanje. Florian Bieber, znanstvenik koji se sustavno bavi Balkanom, zadnjih nekoliko godina sa Sveučilišta u Grazu, u jednom od prvih analitičnih i nepristranih osvrta na nedavna BiH događanja, upitao se koja je razina nasilja legitimna tijekom prosvjeda? U demokracijama, tvrdi on, „odgovor je u pravilu – nikakvo nasilje, budući da postoji zakonski način mijenjaju vlasti koji ne sadrži pravo korištenja sile. U diktaturama se pak, uporaba nasilja općenito smatra prihvatljivom, ali opseg i cilj nasilja ostaju diskutabilni“. Dakako, BiH nije diktatura, no građani koji su izašli na ulice osjećaju da ne mogu promijeniti vlast putem izbora. Bieber tvrdi da je izmjena vladajućih struktura nemoguća zato što „višeslojni sustav vlasti znači da su svi na vlasti negdje i na entitetskoj i državnoj razini smo svjedoci složene i fluidne koalicije koje magliti granicu između vlade i oporbe do neprepoznatljivosti“. Biber je nadalje upozorio koliko je nes(p)retno medijsko izvješćivanje o protestima kao nečemu što je nalikovalo ratnim događanjima zapravo rezultiralo dvostruku zamku. S jedne strane masovni iskaz nasilja može predstavljati prijetnju strukturi države zbog čega se u jednom dijelu ajvnosti sugeriralo da je nasilje potaknuto ne nužno onih koji su prosvijede inicirali. S druge strane, takvo izvješćivanje imalo je demobilizacijski karakter jer se dio građana odbio solidarizirati s prosvjednicima iz nevoljkosti prisjećanja ratnih strahota i stradanja.

Kako iz daytonske luđačke košulje?

Nedavni socijalni bunt u BiH skaz je nezadovoljstva (dijela) građana političkim elitama koje reproduciraju nacionalne podjele. Naime, upravo im te podjele omogućuju opstanak na vlasti. U toj je državi život građana određen i ograničen normativno-institucionalnim rješenjima mirovnog sporazuma iz Daytona, koji je rezultirao frankeštajnskom administrativnom strukturom koja služi samoj sebi, a ne građanima. Zemlja koju čine dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska te Distrikt Brčko, dodatno je adminsitrativno usložnjena u bošnjačko-hravatskom entitetu koji ima 10 kantona. Kantoni su podijeljeni na općine kojih na području Federacije BiH ima 79, dok je Republika Srpska administrativno rascjepkana na 62 općine. Tome dakako treba dodati i Grad Brčko – mjesto oko kojeg se u Daytonu nisu mogli dogovoriti pa su ga nakadno okitili posebnim administrativnim statusom. Zamislite sve te načelnike, sekretarice, lokalne zastupnike, službena vozila, općinske i gradske proračune, radna mjesta u školama, domovima zdravlja, bolnicama, komunalnim poduzećima. U zemlji u kojoj su rad u javnom sektoru i šverc gotovo jedini jamci (više ili manje bijedne) egzistencije. Plaće u javnom sektoru tipa bolnica i škola se uglavnom financiraju iz lokalnih proračuna, pa ne čudi da je podjela pozicija u (često jedinim) sigurnim mjestima zaposlenja podložna korupciji, nepotizmu, i da je cjelokupna politika na svim razinama vlasti uronjena u lonac ljigavog i gustog političkog klijentelizma, ustupaka i neprirodnih koalicija. Želiš li moć, ali i posao, moraš biti dijelom političke klike, koja je u BiH osim (u manjoj mjeri) ideološke, obilježena i nacionalnom podjelom. Naime, bosanskohercegovački politički sustav usuglašen u Daytonu izvorno ni nije osmišljen tako da rezultira funkcionalnom vladom, već tako da onemogući najmnogoljudnijem narodu da donosi odluke koje mogu imati negativne posljedice po druge narode. U postkonfliktnoj situaciji morali su se iznaći specifični oblici zaštite koji osiguravaju da svi konstitutivni narodi mogu prihvatiti ustavna pravila i osjećati se njima zaštićenima. Posljedica toga je da Ustav BiH osigurava zaštitu interesa konstitutivnih naroda ne samo kroz teritorijalne aranžmane (dakle kroz dva entiteta, dok je onaj višeetnički zbog toga podijeljen na kantone-županije) već i kroz administrativni sastav i pravila o funkcioniranju raspodjele vlasti između političkih predstvanika svih naroda (troglavo Predsjedništvo BiH, drugi parlamentarni dom - Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH u kojem sjede isključivo predstavnici tri konstitutivna naroda itd., iskazivanja potrebe postojanja službenog TV kanala za svakog od konstitutivnih naroda, čak i tri entiteta). No, Dayton i iz njaga prozzađle zacementirane etničke podjele nisu razlog nedavne pobune, već je to loša ekonomska situaicja koju daytosnka struktura perpetuira. Ipak, kontinuirano korištenje etnonacionalne mobilizacije u zadnja dva desetljeća sustavno onemogućava artikulaciju drugih, često životno važnijih političkih i društvenih pitanja i problema. Stoga ne čudi da su hrvatski komentatrori (opsjednuti isključivo vitalnim interesima Hrvata u BiH) upali u zamku prepojednostavljenog objašnjenja nedavnog narodnog ustanka.

Pitanja nacionalnog identiteta prožimaju svakodnevicu: od vrtićkog i školskog programa koje vam dijete pohađa, preko medijskog sadržaja kojeg vam serviraju kao ispravan, do mogućnosti (ne)sudjelovanja u političkim institucijama ukoliko se (ne)priklonite nekoj od etnički profiliranih stranaka. Ideje građanske BiH, u kojoj nacionalna pripadnost ne bi bila driver postojanja, se mahom osuđuju kao zanesenjačke, nemoguće, naivne. Najznačajniji predstavnik populacije koja priželjkuje neku civiliziraniju zemljua ne etnopolis bio je do nedavno Socijaldemokratska partija BiH, koja, pod vodstvom Zlatka Lagumdžije, čini se rapidno gubi kredibilitet u tom dijelu biračkog tijela. Naime, ni SDP nije odolio priključiti se neprirodnm koalciijama ne bi li se dočepao vlasti. Kako je, uz redovite izbore, postojanje političke konkurencije različitih grupa preduvijet zdrave demokracije, sustav u kojem se političke pozicije dijele prema etničkom ključu i postizborno bastardno koaliraju (jer njihov je ejdini cilj domoći se i što drže zadržati na vlasti) zasigurno ne doprinosi ozdravljenju političkog i društvenog tijela BiH. Loša ekonomska situacija samo još dodoatno čuni drupštvo bolesnim. U politološkoj se literaturi, još od vremena američkog politologa Seymoura Martina Lipseta, sugerira korelacija između ekonomskog razvoja i konsolidacije demokracije. Ronald Inglehart je kasnije utvrdio da ekonomski rast jest nužan, ali sam po sebi nije dovoljan za održavanje i rast demokracije. Prema njemu, za uspostavu stabilnog liberalnog demokratskog poretka ekonomski razvoj i rast trebaju pratitu i sociokulturalne promjene u društvu te promjene u socijalnoj strukturi. Drugim riječima, među građanima se treba početi razvijat interpersonalno povjerenje, koje nadvladava klanske i etničke podjele, u društvu mora prevladavati osjećaj životnog zadovoljstva, te odbijanje revolucionarnih promjena). Sve dok potonjeg nema, nije moguće očekivati u BiH uspostavljanje i trajanje liberalne demokracije.

Svi navedeni teoretski koncepti ukazuju da nedavna erupcija nezdovoljstva daje nade da u BiH ima (bar dio) ljudi kojima je dosta življenja po etnonacionalnim ključevima, koji traže odgovornost političara za svoju lošu i bezperspektivnu svakodnevicu i žele ekonomski funkcionalnu, ne korupcijom osakaćenu, državu. Na žalost, isti u pravilu nisu prepoznati kao relevantni čimbenici u hrvatskim medijskim raspravama o prosvjedima u BiH gradovima. A i premijerovo zapućivanje u Mostar, a ne u Sarajevo ili Tuzlu, govori da službeni kurs hrvatske politike prema BiH ostaje prvenstveno motoviran zaštitom hrvatskih vitalnih interesa u toj zemlji. Ne čudi stoga da se među načajnim brojem naših komentatora bosanskohercegovačkog buđenja građana zastupao (ponovno) stav kako je treći entitet jedino ispravno rješenje problema Hrvata u BiH.

Hoće li novi društveni pokreti donijeti nadu za BiH kao društvo i državu?

U osvrtu na nove balkanske bune Igor Štiks i Srećko Horvat sugeririaju da trenutni val prosvjeda u BiH predstavlja rađanje pravog aktivističkog državljanstva, tvrdeći da nastajući društveni pokreti otkrivaju nove oblike kolektivne organizacije i bave se temeljnim pitanjima svakog društva;socijalnom pravdom i jednakošću. Oni čak predviđaju da ono što se događa u Bosni neće ostati tek u Bosni. Štiks i Horvat su uvjereni da novi društveni pokreti, (među koje nabrajaju one grčke zbog nezdovljstva građana mjerama štednje vlasti, turske koji su počeli zbog uništavanja parka, a pretvorili se u protest protiv galopirajuće islamizaicje društva, rumunjske koji se sporadično pojavljuju od 2010. radi teških ekonomskih uvjeta, preko zagrebačkih iz proljeća 2011. zbog nezadovoljstva vlašću, mariborskih iz 2013. glede postavljanja nadzornih kamera na cestama i korumpirnaog gradonačenila, bugarskih iz proljeća 2013. u pogledu poskupljenja električne energije, te bosanskohercegovačkih iz ljeta 2013. radi neizdavanja JMBG-a novorođenim bebama), odražavaju zapravo potrebu za dubokom transformacijom balkanskih društava. Prema njima, ne iznenađuje da se ti pokreti razlikuju u metodama borbe, njihovih ideoloških orijentacija i strategije. Ono što im je pak zajedničko je da su uglavnom reakcija na pogoršanje socijalne i ekonomske situacije i brojne zloporabe vlasti od strane korumpiranih političkih elita.

Sa Štiksom i Horvatom se slažem u pogledu konstatacije o mobilizacijskoj prirodi raznorodnih društvenih pokreta. No, ne slažem se s njihovom preoptimističnom tvrdnjom kako bi građanski plenumi trebali biti mjesta ozdravljenja bolesnih, korumpiranih, bezserspektivnih društava. Moj ključ za rješenje BiH problema su građani koji sanjau zdravo društvo i zdravu državu te od političkih elita očekuju njihovo ostvarenje. No, da bi željeno aktivističko građanstvo, u BiH, ali i svim post-tranzicijskim društvima regije, napokon zadobilo društvenu relevantnosti potrebno je paralelno ozdravljivati ekonomiju i političko-ekonomsku strukturu društva, vraćati povjerenje građana u institucije procesuiranjem i kažnjevanjem onih koji kradu, lažu i zatajuju, te izgađivati svijesti da je istovjetnost klasnog pripadanja barem jednako važna poveznica kaliko i nacionalna homogenost koja se sustavno servira kao jedina zdrava društvena veza. Na kraju krajeva, demokracija može opstajati bez nacionlnih klanova, ali ne može bez građana.

© IDENTITET/ BR. 188-189

Post je objavljen 12.04.2014. u 12:00 sati.