Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sredovjecniudovac

Marketing

ELEKTRIČNI STROJ PROTIV OSTAJANJA S MISLIMA

Već dugo gledam televiziju samo tako da prebacujem kanale dok ne čujem ono da se publika smije u pozadini. Tu odložim daljinski.

Nekad sam bio stalan posjetitelj kinoteke i znao tužne filmove napamet. Najviše sam volio one koji započnu kao komedija pa postanu gorkosmiješni, a na kraju tužni filmovi. Kad slova idu po platnu, a sjediš i dalje i gledaš i ne ustaje ti se...

Gledao sam nedavno neku komediju, seriju. Sjetio sam se da sam to gledao u godinama prije bloga, u godinama prije. Gledao sam i neki drugi dan kad sam čuo da se publika smije pa odložio daljinski. I još neki dan sam gledao... Nitko se nije smijao... Malo sam gledao i sjetio se da smo nekad gledali tu epizodu. Glavni glumac je umro, u stvarnosti je umro, malo stariji od mene. U seriji ga nisu bez objašnjenja zamijenili drugim kao da je tražio preveliki honorar, nisu ga poslali na drugi kontinent, u bolnicu, na plastičnu operaciju, ubili su ga i u seriji. Rekli su da je otišao u trgovinu i umro. Nekoliko epizoda se nitko nije smijao. Nekoliko epizoda to nije bila komedija... A ja više ne volim komedije koje postanu tužne na kraju. Tražim nešto gdje se ljudi u pozadini smiju.

I gledao sam jednu drugu komediju, seriju. Prebacivao sam programe i tu su se ljudi smijali. Glavni lik se žalio ženi da je ostao sam sa svojim mislima i da je to strašno. Ljudi iz tame su se smijali, ja nisam. I meni je bilo strašno ostati sa svojim mislima. I pročitao sam da je puno takvih. Izmislili su stroj protiv ostajanja sa svojim mislima. Kad ostaneš sa svojim mislima stisneš gumb i struja od 9 volti te strese i zaboraviš misli. Ljudi su poslije rekli da to ne bi ponovili, ali onda bi ostali sami sa svojim mislima i stiskali bi gumb, jedan je pedesetak puta... Čini mi se da ne bih bio na sredini liste kao inače, bio bih prvak u stiskanju gumba. I tih 9V, igrao sam se takvom baterijom, čini mi se malo. Trebalo bi nešto jače, nešto što grči ruku, možda i stolica...

Možda Arturo treba struju. Kažu da je to najdepresivniji bijeli medvjed na svijetu. Umrla mu je partnerica, a on živi daleko od svojih ledenih krajeva. Ravnatelj je rekao da njegov Arturo nije niti lud niti depresivan, da se ponaša u skladu sa svojim godinama, sredovječan je valjda. A ja mislim da bi Arturo htio da ga netko zove „Medo moj“.



Prošli mjesec sam kao onaj limeni medo na biciklu na navijanje, starinska igračka, prešao skoro tisuću kilometara biciklom, po vrhovima oko Varaždina, po Hrvatskoj i Ugarskoj. Sjetio sam se kako su me poslije utrka često pitali su me gdje je bilo najteže, na brdu, u vjetar, prvi ili zadnji dan? Uvijek je na utrkama teško kad počneš misliti, govorio sam. Možda sam tada sanjao takav stroj, smatrao da je to korisna stvar, prva poslije kotača.



Ali ne ostajem više sam sa svojim mislima. Ne razmišljam o voltaži stroja, okraćem pedale nasmijano, imam I-, ona kaže da sam njen medo. Ne trebam stroj i struju. Mislim na povratak kući.





PS
Ima jedna šala koju u kući stalno ponavljamo. Zamolio sam Sarah jednom da mi kupi listić za bingo, bilo je nekakvo tridesetmilijunsko kolo, a ona zaboravila, i svaku kućnu transakciju smo zbrajali s tih trideset milijuna, jer mi ih je dužna, osjećam da bih ih dobio da sam imao listić. Dug je padao i rastao, na kraju narastao na trideset milijuna i tristočetrdeset kuna, ako se dobro sjećam. Sada javno objavljujem da otpisujem tih trideset milijuna i ostalo i sve ostale dugove djeci, jer otplatili su, sve su otplatili svojim uspjesima, ponašanjem, dobrotom...

Post je objavljen 29.07.2014. u 08:17 sati.