Prije cetiri mjeseca moj mali princ napunio je godinu dana. Prema nekom „normalnom“ slijedu dogadjaja taj bi cin sa sobom vukao i mamin povratak na posao. No stvari nisu uvijek „normalne“ i idealne. Buduci da mi suprug ima posao zbog kojeg je cesto i dugo odsutan iz zemlje, a ja pak imam posao na kojem se radi od jutra do mraka i svetkom i petkom, stvari su se malko zakomlicirale. Zasto? Zato sto nazalost nemamo na raspolaganju tzv. „baka servis“ i slicne varijante. Vrtic koji radi kako ja radim ne postoji, a kada bih i pronasla tetu cuvalicu koja je spremna toliko raditi (koliko ja radim i vise), vjerojatno bih ju morala platiti vise nego sto i sama zaradim. I onda nakon dugog vijecanja donesete odluku... Ostajem doma s djetetom dok se stvari ne „unormale“ (citaj: dok se suprug ne vrati u Hrvatsku). Osobno mi ta odluka nije pala tesko, naprotiv jako sam sretna sto mogu i dalje uzivati svaki dan sa svojim malim princom. Ono sto mi, ajmo reci, pada tesko su reakcije okoline na tu odluku. Zapravo reakcije okoline me vise nerviraju, nego sto mi tesko padaju. Pod okolinu, u ovom slucaju, svrstavam poznanike, a ne nama bliske osobe, naravno. Svakodnevno slusam tri ista pitanja i po nekoliko puta na dan na ta ista pitanja smireno i lezerno odgovaram. A nakon sto odgovorim slusam naravno i predavanja.
1.pitanje: Kako to mislis ne mozes trenutno raditi?
Kako mislim? Pa bas tako kako sam rekla, trenutne okolnosti mi to ne dozvoljavaju. Nisam ni nesposobna ni maloumna i dobro sam odvagnula sve stvari. I tocno je tako kako kazem, trenutno ne mogu raditi jer mi nema tko cuvati dijete. Obicno mi tada pocnu bacati sve moguce prijedloge i varijante cuvanja, kao da nisam sve skupa sama dobro proucila i prostudirala prije nego sto sam dosla do vec navedenog zakljucka.
2.pitanje: Pa dobro od cega cete vi zivjeti?
Ovo mi je pitanje vrlo „drago“ jer u njemu nema obicno ni traga iskrenoj brizi. U ocima govornika vidim sazaljenje, a pitanje je postavljeno ironicno i s podsmjehom. Ocito ljudi misle da cemo sada biti kruha gladni jer, eto, ja izmisljam i ne mogu raditi. Opet se postavljaju kao da nisam sama vec sve stavila na papir i kao da ne znam da si to trenutno mogu priustiti. Na koncu konca nije mi bas ni jasno sto se to nekog tice, ali dobro.
3.pitanje: I kaj sad ces biti samo mama?
Ovo pitanje je moj osobni favorit. SAMO mama? Necu ni spominjati da ovo pitanje dolazi gotovo uvijek iz usta osoba koje nisu mame uopce ili eventualno od nekog tate. Znate kako na njega odgovaram? Kratko i jasno: Da, bit cu SAMO mama! Jer doista nema potrebe za daljnjim objasnjavanjem, kad ljudi koji me to pitaju ni tada to ne bi razumjeli.
Na kraju dana, zapravo me i nije briga za to sto si ti ljudi misle i sto im je u glavi. Ono sto je bitno jest sreca i zadovoljstvo moga djetata i mene. I supruga! Njega ne smijem zaboraviti. A nama doista nista ne fali, uzivamo u svakom trenutku i ne brinemo tudje brige. Uzivajte i vi!
Do sljedeceg puta pozdravljaju Vas Mali princ, tata na sluzbenom putu i SAMO mama!
XOXO,
Proud Momy
Post je objavljen 25.07.2014. u 14:32 sati.