Marketing
Slijedećih 50 godina - u svjetlu pogrešnih očekivanja iz 1960-ih
Danas sam pogledao razgovor s fizičarom Freemanom Dysonom o njegovim predviđanjima za slijedećih 50 godina. Na poveznici je interaktivni video: možete pogledati njegove kratke odgovore o raznim temama.
Danas ima 90 godina. Davnih 1940-ih je bitno utjecao na razvoj kvantne elektrodinamike, kasnije se bavio i dao značajne priloge u brojnim područjima fizike i matematike. Široj javnosti je poznat po nekim svojim spekulativnim, ali intrigantnim idejama o razvoju tehnologije u budućnosti.
Najpoznatija je "Dysonova sfera", koja je imala dosta odjeka u SF-u ("Ringworld" Larry Nivena, "Vremenski brodovi" Stephena Baxtera). Ideja je, da se gigantskim planetarnim inženjerstvom sagradi sfera oko Sunca, na udaljenosti Zemlje. Ljudi bi živjeli na unutrašnjoj površini sfere i prikupljali svu energiju koju Sunce zrači (a sama sfera bi u okolni prostor zračila u infracrvenom spektru). Na toj površini moglo bi živjeti milijuni i milijarde puta više ljudi, nego danas na Zemlji. (U spomenutim romanima, ideja je svedena na nešto skromniju verziju prstena.)
Pritom je važno imati na umu njegove riječi: »Poanta kod predviđanja nije je li ono istinito ili lažno. Predviđanje je u bitnom ili upozorenje, ili nada.« Dajemo predviđanja na osnovu mogućnosti koje sagledavamo i tendencija koje uočavamo.
To je značajna uloga znanstvene fantastike, koju u svojim teorijskim radovima naročito ističe Darko Suvin, Hrvat koji je ostvario odličnu karijeru kao književni teoretičar u anglosaksonskom svijetu. Takva sagledavanja i uočavanja utječu na naše djelovanje i usmjeravaju ga - ne samo (i ne prvenstveno) individualno, nego i grupno, nacionalno i globalno. Ka boljem, a možda i ka lošijem.
O osvajanju svemira kaže Dyson da ne očekuje velike pomake u slijedećih 50 godina, ali da bi to moglo doći na red u slijedećih stotinjak godina. To je drugačije od nada, koje su obilježile njegovu generaciju u zreloj dobi, 1960-ih godina kad je Apolo 11 sletio na Mjesec, a Arthur C. Clarke i Stanley Kubrick snimili film "Odiseja u svemiru 2001.". Tada su uistinu očekivali (a također i mnogi zaneseni mladići i djevojke, danas u pedesetima i šesdesetima) da će osvajanje svemira obilježiti slijedećih pola stoljeća.
A. Clarke (nešto stariji od Dysona, umro 2008. u dobi od 91 godinu) je za Dysona rekao da je »jedan od istinskih genija našeg vremena«. Na stranici BBC Audio: Dyson and Clarke možete poslušati što su obojica govorili o ljudskom letu u svemir. Godine 2011. je Dyson za svoj rad i brojna dostignuća dobio "Arthur C. Clarke Lifetime Achievement Award". Zanimljivo je spomenuti da je "Arthur C. Clarke Innovator Award" iste godine dobio Elon Musk, danas najpoznatiji kao osnivač i generalni direktor tvrtki Tesla Motors (električni automobili) i SolarCity (fotonaponske tehnologije i baterije), za svoj dugogodišnji rad na tri problema kojima se i Clark bavio: Internet, čista energija i osvajanje svemira.
Danas očekujemo da će slijedećih pedesetak godina biti usmjereno prvenstveno tome da sredimo stvari na Zemlji. (U vezi s tim, Dyson je na strani "skeptika" u pogledu klimatskih promjena, ali ne i na strani politički aktivnih i u SAD utjecajnih poricatelja.) A onda bi se zaista naš pogled ponovo mogao okrenuti prema Svemiru. Uz planiranje dugoročnih projekata, koji će trajati stoljećima, bez neposrednih pragmatičnih motiva (kao što je bilo u svemirskoj trci SAD i SSSR-a).
Zanimljiva je anketa Glasale sve face iz branše: Odabrani najbolji SF filmovi svih vremena. Oni koji su glasali, velikom većinom pripadaju spomenutim, tada mlađim, a danas zrelim generacijama. Spomenuta "Odiseja" je na prvom mjestu.
Taj film je snažno utjecao na moje formiranje u razdoblju adoloscencije (rođen sam 1957.). U mojem sjećanju, neraskidivo se spojio s prijenosima misija Apolo koje smo gledali na TV (imam razglednicu s potpisima članova posade Apola 8, koja je prva ušla u orbitu oko Mjeseca). Tada smo zaista zamišljali (ne samo mi zaneseni klinci, nego i ozbiljni ljudi koji su na tim stvarima radili), da ćemo 2001. imati, kao u filmu, velike svemirske stanice u orbiti, stalnu bazu na Mjesecu, sposobnost da pošaljemo ljudsku posadu do Jupitera.
To se nije ostvarilo. S druge strane, imali smo 2001. računalne programe koji igraju šah snagom svjetskog prvaka (i bolje) i rade sve ono što je u filmu radio HAL 9001. (zapravo, uglavnom trivijalne stvari). Današnja računala međutim nemaju ni traga od emocija; u sebi nemaju ništa više od "duše" (slobodne volje, svijesti o sebi) nego što ih ima mikrovalna pećnica. (O nekim Clarkeovim predviđanjima o razvoju računala, telekomunikacija i interneta, pogledajte: Arthur C. Clarke predict the internet and the iPads decades before they were invented) Da se može pojaviti "duh u mašini" je fantazija koja je tada bila omiljena i kojoj je sam A. Clarke bio podlegao. SF je bio prepun poludjelih robota i kompjutera koji se pobune protiv čovječanstva; kasniji izdanak te tradicije u "Terminatoru". No, strojevi i dalje nemaju dušu, nego samo ljudi (što god ona bila).
Doba mojeg intelektualnog formiranja, 1970-ih i ranih 1980-ih, bilo je doba znatne popularnosti SF-a. Kasnije popularnijim postaje fantasy. Mislim da su tu važne spomenute analize Darka Suvina da se uoči razlika između tih žanrova, iako naravno postoje preklapanja ("Star Trek" je klasični SF, "Star Wars" je KJTV po duhu bliži fantasyju).
SF više utječe na pozitivni pristup da se na razvoj čovječanstva može utjecati. Čak i kad prikazuje katastrofe budućnosti, preživjeli se obično bore za više od pukog preživljavanja - tu pak cyberpank donosi promjenu, jer su situacije i izgledi vrlo deprimirajući), a za nas čitatelje prikaz može biti upozorenje na tendencije u našem svijetu protiv kojih se možemo boriti.
Fantasy je eskapistički, usmjeren na bijeg od stvarnosti. Čista mašta a ne imaginacija. Nije utopijski u smislu kako riječ "utopija" koriste Karl Meinheim, Ernst Bloch i Darko Suvin. (Jedna žalopojka zbog nestanka znanstveno-fantastičnog razmišljanja: Alec Nevala-Lee: "Freeman Dyson and the closing of the science-fictional mind").
Možda se posljednjih godina javlja nova tendencija, da SF-u opet raste popularnost, ali preslabo pratim da bih pouzdanije procjenjivao. (O tome sam pisao u članku
No, s druge strane, ako ne tražimo bijeg iz stvarnosti niti se prepustimo cinizmu i apatiji, naš pogled danas, s pravom, usmjeren je na ovaj svijet. Apolo 11 spustio se na Mjesec 1969. i to je zasad ostao ekces, van glavnog toka svjetskih zbivanja. Godinu dana kasnije napuštena je zlatna podloga američkog dolara, 1972. održana je prva konferencija UN o okolišu i objavljen prvi izvještaj Rimskog kluba "Granice rasta", a 1973. izbila je prva naftna kriza. Ti su događaji bitno utjecali na kreiranje svijeta u kojem danas živimo. Program Apolo je pak umro bez potomstva.
Stoljeće od oko 1870. do oko 1970. bilo je obilježeno fantastičnim napretkom u zemljama zahvaćenim industrijalizacijom. Od svijeta u kojem velika većina ljudi živi u bijedi i u najbogatijim državama, u ciglih stotinu godina došli smo do "države blagostanja" i "potrošačkog društva". Taj napredak bez presedana je u ljudskoj povijesti. Može se usporediti jedino s "neolitskom revolucijom", kad je prelazak s lova i sakupljanja na zemljoradnju i stočarstvo omogućio da se populacija ljudi na Zemlji poveća više desetina puta te pojave začeci civilizacije; ali taj je prelaz trajao nekoliko tisuća godina, a ovdje govorimo o smiješno kratkom odsječku povijesti.
Na ove teme, pogledajte također tekstove na blogu "Ekološka ekonomija":
Kakav će biti svijet 2100.? Što očekivati – i što činiti?
Ekologistički pesimizam vs tehnologistički optimizam, 1973.-2013.
Iz potonjega članka:
Najvažnije je pritom da je ono što mi činimo i što ćemo činiti bitan čimbenik zbivanja. Ponekad čujem “je, vi zeleni ste bez veze dizali galamu oko raznih problema, vidite da je puno problema s vremenom riješeno ili baš ublaženo”. Nerijetko su ekologisti bili previše katastrofični, a nerijetko i preoptimistični o mogućnostima naglog zaokreta. Jest, neke su stvari napravljene, ali bi li se to desilo bez “galame”, tj. idejnih i društvenih borbi? (...)
Poanta nije u tehnokratskim projekcijama na osnovu modela i tendencija kao autonomnih varijabli, nego u usmjeravanju ljudskih djelovanja. Sve projekcije, pesimističke i optimističke, daju samo grubu orijentaciju u odgovoru na bitno pitanje: “što treba činiti?”. Otprilike kao što za šahistu tijekom partije nije bitno pitanje “je li pozicija objektivno dobivena, izgubljena ili remi?”, nego koji plan treba izabrati i koji potez treba povući (nivo strategije i nivo taktike). Čak i ako ste objektivno dobiveni, lošom igrom možete izgubiti; i obrnuto.
Mislim da danas imamo niz uputa o tome što treba činiti, koje nisu sporne i koje već donekle i činimo. Druge su zamisli složenije i možda s vremenom dođu na red.
Kakav će biti rezultat, ne možemo znati. Igra koju igramo teža je od šaha. Možda postignemo napredak i održivost, ali možda dođe do katastrofalnih procesa i propasti civilizacije.
Stoljeće od oko 1970. do 2070. bit će možda u povijesti zabilježeno kao vrijeme kad se, nakon spektakularnog rasta prethodnoga razdbolja, tehnološki i ekonomski razvoj prvenstveno usmjerava prema stabilizaciji, društveni prema širenju postignutih blagodati ka siromašnim masama slabije razvijenih zemalja, a politički prema izbjegavanju ratova i nasilja u rješavanju problema među državama ili unutar pojedinih država. U cjelini, prema ekološkoj, društvenoj i ekonomskoj održivosti. Da postignemo dovoljno hrane, energije, mira i slobode za sve. Tako možda možemo izbjeći period rasula i nazadovanja (u vidu npr. cyberpunkerske aynrandovske distopije).
Post je objavljen 25.07.2014. u 07:15 sati.