Kad sam imala 19 godina jedan mi je prijatelj, koji je tada imao trideset, rekao da se u dvadesetima čini kao da vrijeme ne teče, ili kao da teče jako sporo, a onda kad napuniš tridesetu slijedi iznenadno ubrzavanje vremena, strmoglav i nezaustavljiv proces . "Vidjet ćeš kad budeš u mojim godinama," sjećam se da mi je rekao sa gorkim osmjehom na usnama, "Onda ćeš shvatiti o čemu ti pričam. Svaka godina nakon tridesete dva puta brže prolazi od dvadesetih. "
Dugo godina nisam razmišljala o tim riječima koje je izrekao, štaviše, sasvim sam ih zaboravila te ih smjestila na ono mjesto na koje odlaze svi zaboravljeni događaji i ljudi koji su jednom činili djelić našeg života. A onda su, unatrag nekoliko godina, te riječi bljesnule ponovno u mojoj svijesti kao da su maločas izgovorene. Iako već odavna nemam pojma gdje je nestao moj stari drug.
Baš kao što mi je rekao tada, što sam bivala starija, to mi se činilo kao da vrijeme teče sve brže i brže, kao da se mjeseci hirovito ogoljuju u dane, dani u sate, sati u minute koje prolaze brže od treptaja oka. U početku, taj mi je proces ulijevao užas i očaj, posebno noću kad bih odlazila usnuti svjesna da je još jedan dan zauvijek prošao. Umjesto da brojim ovčice, meni bi srce luđački kucalo dok bih u glavi, prije sna, prebrojavala koliko još dana do kraja jeseni, do početka zime, do kraja godine.... Oh, svi ti okrugli rođendani, sva ta vjenčanja, krstitke i sprovodi, sva ta preobrazba dojučerašnjih otkačenih prijatelja i poznanika u uzorne obiteljske ljude, karijeriste, nadređene i podređene, svo to školovanje, diplome, molbe za posao, svi ti dolasci i odlasci, svo to vrijeme izgubljeno na poslu, sve te novootkrivene bore i borice.... Svijet se oko mene mijenjao na način koji mi nije bio drag. No - jeli se mijenjao zaista?
Odjednom je strah pred kotačem vremena počeo prerastati u rezignaciju, ono, kad se prepustiš mutnoj vodi da te nosi. Onda je rezignacija postajala sve tuplja i tuplja, sve dok na kraju i nju nisam prestala osjećati. I tada sam počela jednostavno - biti. Počela sam osluškivati otkucaje svog srca. I bilo ih je jako teško čuti od sve te buke oko mene, od svog tog novog života koji je ključao, rađao se, umnožavao. No ja sam osjetila da moram čuti svoje srce, ukoliko želim preživjeti.
I onda je vrijeme u mojim mislima sasvim usporilo i počelo se kretati unazad.
Bio je to onaj trenutak kad sam shvatila da je sve u meni, zapravo, isto kao i prije dvadesetak godina. Da iza pozornice na kojoj poput marioneta igramo svoje uloge dok netko drugi poteže konce - postoji jedan tihi, skriveni svijet vječan u svojoj ljepoti. Da to što se ljudi mijenjaju, što zgrade dobijaju patinu, što entropija nagriza stvari - nije toliko bitno kao što se čini. Jer, svi oni krasni dani, sva ona sočna ljeta, sve one bijele zime, svi oni poljupci i dodiri koje smo davali i primali u jednoj nezaboravnoj noći - i dalje žive. Nisu to samo sjećanja, ne. To je svijet koji smo jednom davno stvorili zato da bismo se mogli tamo vratiti.
Vrijeme tamo ne postoji. Samo ljubav.
Post je objavljen 11.07.2014. u 17:47 sati.