Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/danielpostruzin

Marketing

ANDROMEDA–ZEMLJA ILI ŠTO SE TU VEČER DESILO KOD ERIKE?

Erika i ja sjedimo u sobici. Okružuju nas svete slike i ostali predmeti. Atmosfera odiše Bogom. Da, kod Erike Bog je odista živ i stvaran, gotovo opipljiv. Ovaj put našu seansu upotpunjuje Kristova kruna koju je Erika nedavno dobila na poklon. Ručne je izrade, napravljena od pruća. Nisam se ni snašao, a Erika je već uzima u ruke i pretvara u spiritualnu alatku. S prvim zamahom njome čini krug po zraku uslijed čega me energija u potpunosti obavija i otvara energetski prolaz. Po tko zna koji puta, Erika i ja putujemo u prošle živote.

I ovog puta ja sam aktivni sudionik seanse pa dopuštam da mi se ruke kreću same od sebe. Jedan izdvojeni dio mene promatra kako su mi šake stisnute kao da u svakoj ruci držim upravljačku palicu. Nekoliko slika brzo se izmjenjuje na mom unutarnjem planu. Jasno vidim sebe kako upravljam svemirskom sondom/brodom. Spuštam se na planetu Zemlju rutinski upravljajući tim malim vozilom. Ulazak u atmosferu doveo sam do savršenstva. Primjećujem da mi je u tom životu lakše bilo upravljati letjelicom negoli u ovom parkirati običan auto. Na tlu me već čeka skupina istraživača, mojih odanih prijatelja. Naša skupina broji stotinjak članova. Vrijeme je da postavimo istraživački centar. Eh skupino moja... Koja radost mi se javlja zbog vašeg postojanja, jer toliko ste mi slični. Mi nemamo stalni dom. U vječnom smo kretanju. Kretanje je naš cilj, naša misija, naša zadaća. Kretanjem služimo Gospodina i idemo gdje god je to potrebno. A ovaj put naše odredište je bila planeta koju danas zovemo Zemlja.

Energija se naglo mijenja i moja svijest putuje van sunčevog sustava, u vrijeme prije mog prvog spuštanja na planetu Zemlju. Uz malu logorsku vatru sjedi ona. Moje srce počinje brže kucati. To je uistinu ona. Prekrasna je. Ogrnuta je plavim plaštem. Osjećam da je ova večer posebna. Mi znamo da ćemo se uskoro rastati jer ja uskoro putujem prema jednoj dalekoj planeti. Povratka nema, jer tamo ću se nanovo rađati, sve dok misija naše grupe ne bude postignuta. No ona će mi se pridružiti u nekom od narednih života. Ponovni sastanak će biti uređen. Međutim, nešto nije u redu. Obuzima me osjećaj da me ona ne voli. Barem ne onako duboko i istinski kao ja nju. Imam osjećaj kao da se poigrava s mojim emocijama, no ona mi prilazi, polaže svoje ruke na moja prsa i neugodna slutnja u trenu se raspršuje.

Kao uvijek do sada, sasvim nenadano i bez naše svjesne kontrole, zavrtio se novi energetski krug. Sliku logorske vatre zamjenjuje srednjovjekovni dvorac. Kao iz filmova, ja sam mladi vitez, a preda mnom se nalazi prekrasna plavokosa dama čije se privatne odaje nalaze na vrhu dvorca. Vidim scenu u kojoj šećemo oko dvorca. To su bili posebni trenuci puni poštovanja, naša ljubav i naklonost su obostrani. Međutim, iz nejasnog razloga, mi nismo zajedno. Svoju ljubav ne iskazujemo na glas, ne priznajemo je otvoreno jedno drugome i ne živimo je fizički. No taj tren dobijam snažnu mentalnu poruku- "To je neproživljena ljubav koja će se fizički realizirati u ovom životu".

Nakon toga uslijedila je još jedna scena iz tog istog života. Moji prijatelji suborci i ja upali smo u stupicu. Dok neprijatelj navaljuje shvaćamo da nas je netko iz naše skupine izdao i odao našu rutu kretanja. Od te mučne spoznaje nemam snage niti izvući mač iz korica. Ogromno razočaranje veće je od straha za vlastiti život. Stoga ne pružam otpor. Izdaja i nelojalnost mi je zadala jaču bol nego neprijateljska oštrica. Scena borbe se zamagljuje i više ništa ne vidim. Erika mi govori kako sam tog dana bio mučen i na kraju ubijen.

U tom životu više nisam vidio svoju ljubav. Također, ostaje mi nejasno da li su ove slike iz današnje seanse povezane? Da li se radi o istoj ženi u njene dvije inkarnacije ili o dvije potpuno različite žene? Naprezanjem nisam ništa uspio dokučiti. Kad se kanal po božjoj volji zatvori ne može se više puno toga učiniti. Također ne možeš ni naslutiti gdje će te energija slijedeći put odvesti.

Nekoliko trenutaka Erika i ja provodimo u potpunoj tišini. "Ona je stvarna"- napokon progovaram. Erika klima glavom, svjesna mojeg unutarnjeg stanja. Cijeli ovaj život pitao sam da li je sve to samo bila moja uobrazilja. Duša mi je neizmjerno patila, jer nisam mogao objasniti niti ispuniti tu prazninu u sebi za koju se činilo kao postoji oduvijek. Uporno sam tražio tu jednu posebnu osobu.

- Jel' ona... također rođena? Da li se nalazi u Hrvatskoj?
- Da. Tu je. I osjeća se jednako kao i ti. Pati kao i ti. Uskoro će vam biti dano da se sretnete - slijedi Erikin odgovor.

Moja se izmučena duša počela oslobađati kroz jecaje.

Post je objavljen 07.07.2014. u 18:45 sati.