Da dugo me nije bilo, neke tužne stvari su se dogodile u međuvremenu, ali eto Return of Alterego opet jaše :)
PRINCE & 3RDEYEGIRL – Austrija, Bec, Stadthalle, 7.6.2014.
Trebalo mi je ravno 28 godina da uhvatim Princa uživo i konačno se to desilo u subotu u Beču. Od prvog neuspjelog pokušaja da ga vidim na Wembley Areni 1986. kada je harao svjetskim pozornicama i dijelio slavu s Michaelom Jacksonom i Bruce Springsteenom, svakim u svom razdoblju najveće slave, iako drugih glazbenih izričaja, to je bio triumvirat frajera koji su vladali. Kako i zašto Princa nisam odgledala tada niti kasnije nije bitno osim da sam prije dva tjedna kada je neočekivano na vrat na nos objavio koncert u Beču, odjurila gore glavom bez obzira pa što bilo. Foto akreditacije nisu dali NIKOME, pa tako i nema fotogalerije da je razgledate. Ne samo što nije dozvolio službeno fotografiranje nego nije dozvolio NIKAKVO fotografiranje, redari su se zalijetali u publiku i na smartphone, što da vam kažem…
Očito mu je sama činjenica da mu je bio 56. rođendan bila prebolna, pa je tamo negdje u pola koncerta kada mu je Stadthalle spontano otpjevala “Happy Brithday” umjesto da bude ganut ili barem da mu bude drago i da se onak emotivno zahvali – Prince je u svom stilu hirovito rekao nešto “OK hvala, ali ja bih radije bio mlađi, a ne godinu dana stariji.”
Sve ostalo (osim nefotografiranja) je bio – savršenstvo. Nema mnogo izvođača preko 55. koji skaču, sviraju i pjevaju i zabavljaju kao što to radi Prince. Možda ima 56. ali je barem pokretljiviji duplo od mnogih mlađih kolega.
Sasvim sigurno da stari zavodnik dobiva malo juicea i od pratećeg mu benda kojeg je složio od tri službena komada, i dva neslužbena, a zovu se 3RDEYEGIRL. Možemo mi lamentirati o Princeovim slabostima prema lijepim ženama u bendu, ali ruku na srce, sve koje su ikad svirale sa Princem su bile vrhunske sviračice (pjevačice možda i ne) i to ne neka tamo “žlj” liga, već među najvišima. Prince je fakin glazbeni perfekcionist, svira more instrumenata i to ne napola, već neke briljantno i na lijepe oči nikad nije vodao sa sobom nekoga tko nije svirački sjajan, što se za poneke druge velike izvođače i ne može reći. Jer 3RDEYEGIRL u ovom slučaju nisu samo sviračice (i pjevačice) to su izvođačice sa energijom, srcem i saftom, u totalnoj harmoniji s osebujnim i teškim Princem – a to radi razliku.
Koncert je trajao debelo preko dva i pol sata uz 4 bisa i dosta remikseva ili umiksavanja snippeta poznatih pjesama u vlastite pa je dolje napisana setlista malo i manjkava.
Ovo mi je bio prvi put (iako to redovito radi i Springsteen pa i U2 ali u par pjesamaa, a ne cijelo vrijeme) da nazočim jednom takvom “remiksiranom” koncertu da nijedna skoro pjesma ne izgleda u cjelosti kakva treba biti – i makar mi je bilo jako neobično bilo je sjajno. Neke izvedbe su bile tako drugačije da mi je trebalo vremena da raspoznam pjesme. Onima koji su slijepo zalijepljeni za neke poznate izvedbe sigurno ne bi posve sjelo tako nešto, ali takvi ionako ne slušaju a kamoli gledaju Princea.
Mijena je kod Princea sve.
U svakom slučaju vrlo efektan show je počeo primjereno s “Lets’s Go Crazy” u kojoj su 3RDEYEGIRL odmah pokazale od kakvog su tijesta, a Prince da nije posustao ni časka od 80-tih ili 90-tih iako je komercijalizacija njegovih albuma posustala već odavno.
U tome i leži tajna zašto su me mnogi s jednom podignutom obrvom čudno gledali kada sam rekla da idem/bila sam na njegovom koncertu: “Al’ je on još aktivan?” Je itekako, i radi kvalitetnu glazbu ali ne radi hit singlove i ne šljivi Internet pol posto kao niti web stranice (nema ih) i slično i logično je da u ovo moderno tehnološko doba bez toga si kao mrtav.
Ako mu se išta ne može odreći a to je integritet i dosljednost kao karakterno tako i glazbeno. A to je za RESPECT.
Primarno kralj R&B i funka kojeg je kopirao i naš pokojni Dino Dvornik, sjajno pliva i u synthpopu, r’n’r, a naročito u hard ili heavy rock zvuku. Što i ne znate dok ne prisustvujete na jednom njegovom koncertu pa vam onako podmuklo ubaci petardu i odradi dvije tri (“Guitar”, “Plenum Electrum” (što je naziv njegovog novog albuma koji uskoro izlazi!) i “Empty Room”) stvari u takvom hard rocku i s takvim solažama da se mogu smrznuti i daleko poznatiji hard rock gitaristi.
Uostalom, Prince je uvijek na listama prve lige gitarista, a ovisno o žanru liste je niže ili više rangiran, ali to je samo zato jer je primarno poznatiji kao funk i R&B. Ako mene pitate on je toliko blizu Jimi Hendrixu samo što je potonji poznatiji po svom sviranju gitare. Većina znalaca rocka će vam bez mnogo razmišljanja reći da je “Purple Rain” vjerojatno najbolja rock laganica ikad napisana, a njegov solo pjesme se ubraja u najjače ikad odsvirane (ne najbrže, ne najpreciznije, ne ono naj naj nešto gitaristički, već najdojmljivije odsvirano, a znalački).
I to je ono što uzdiže Princea i njegov koncert: on je kompletan izvođač, on neće forsirati nijedan dio na račun drugih, sve je savršeno izbalansirano.
Osim možda onog što govori. Malo iritantno (ne stoga jer nisam Bečanka) jer ponovio jedno sto puta “Viennaaaaaaaaa” u kojekakvim kombinacijma, pa mi se čini da mu od svega najviše zapinje šira komunikacija s publikom.
Ipak sve to pričamo u takvim smiješnim dozama, kojih drugi izvođači imaju na tone (lošeg).
Iako me se najviše dojmio prije spomenut trio hard rock prašenja, naročito se gitaristica 3RDEYEGIRLa istakla fenomenalnim sviranjem na “The Beautiful Ones”, ali ni basistica bogme nije zaostajala naročito na “Hot Thing”. I naravno tu je bio emotivni element na “Purple Rain”, a preizvrstan je bio cover prastare, opake rock laganice “Crimson and Clover” sa spontanim zbornim pjevanjem dvorane “Over and Over” u hipnotičkom ritmu nekog napjeva, badass izvedba nema sumnje iako posve drugačija od recimo meni najbolje verzije Joan Jett & The Blackhearts.
Četiri bisa na kraju govore više nego dovoljno, zar ne?
Post je objavljen 29.06.2014. u 23:40 sati.