Ponedjeljak poslijepodne vraćala sam se autobusom iz Zagreba. Umorna, priznajem. Vrlo sam se kratko dužila sa svojim najmlađim unucima. Doslovno sam luda za njima. Otišli smo u Maksimir, Toma kaže Mačukat, i prisustvovali otvaranju novog … dijela za novog lava. Puno roditelja i male dječice. I 'potentnog' Bandića. Bila je takva njegova izjava o novom lavu i dvije mlade lavice i nekakva usporedba s njim osobno. Što se može.
Jutros sam prelistala moj roman Klub izašao 1997. Pisala sam ga najmanje dvije godine, a trebalo mu je još godinu da iziđe na svijetlo dana. Nisam zadovoljna. Danas bih ga pisala drugačije, ali bila sam vidovita što se ljudi koji će vladati i nadolazećeg vremena tiče, pa sam utoliko ponosna na sebe.
U svakom slučaju jedan dio obitelji na okupu na slavljeničkom ručku. Jedan rođendan i jedan imendan.
Kako god u ponedjeljak poslijepodne u autobus za Split ukrcala se i jedna mlada romska obitelj. Tata je bez nekoliko zuba, mama premlada i vrlo zgodna, nekako tiha i dječačić rudlave crne kose izrazito lijep i nemiran.
Neposredno pred put skuhala sam ručak. Nisam neka kuharica, ali potrudila sam se. Činilo se da smo svi uživali. Čak i ovo dvoje malih slatkiša, moje unučadi. Moj sin i ja volimo dobra vina pa sam popila čašu… nisam zapamtila kojeg, ali bilo je dobro.
Veselila sam se spavanju u autobusu. Sjeli smo kako je koga bila volja, autobus je bio poluprazan. Jednog od vozača autobusa je iz nekog razloga neprekidno prigovarao mladoj romskoj obitelji. –Smirite ga. Rastrgat će nam zavjese itd. Nisam vidjela što se događa . Sjedila sam negdje po sredini, a oni negdje otraga. Njegovo mi je prigovaranje smetalo. Svi su šutjeli. U autobusu su hladili, a pala je kiša, pa je dodatno bilo hladno. Obukla sam male čarapice, a vidjela sam da su ljudi obukli i đempere. Već dvije stvari koje su mi smetale uz onu na početku kad je na moj upit može li se u Splitu zaustaviti u toj i toj ulici ( svi to rade )rekao bezobrazno održavši mi lekciju: Ne, ne mogu, a što bi radili taksisti i gradski autobusi. Tu je u pravu, ali nisam se osjećala dobro. Mogao je to nekako i pristojnije reći.
U pauzi, na onoj nesretnoj stanici Macoli (gdje me dodatno rastuže preparirane životinje) zatvorio nam je vrata od autobusa pa smo se smrzavali trčkarajući oko autobusa i čekali da se konačno pojavi i smiluje nam se. Vraćao se s gableca. Dodatno, usput i bezobrazno rekao mladoj romkinji da ne hoda po zemlji jer će mu unijeti blato u autobus, iako svi smo hodali po zemlji, a prigovorio je samo njoj, pa je onda ušao u autobus i unutra pušio, a vrata su još bila zatvorena.
Onako polupospanoj , umornoj i slično digao mi je tlak. Vidjela sam da su se i ostali ( uglavnom mladi ljudi) nervirali. Odlučila sam otići do njega naprijed i reći mu što ga ide, ali nisam. Nisam tip od svađanja. Uvijek me sram od takvih javnih ispada, ali nastavilo je u meni kuhati. Bilo mi je žao te mlade ljude Rome. I tog mališana, koji je kao i sva djeca jednako nemiran. Pitala sam se bili bio jednako bezobrazan i prema nekom drugom djetetu.
Grozno putovanje. A, onda pred Splitom, spustio se pljusak, evo tog šofera-konduktera do mene i kaže mi: Gdje ste ono vi htjeli da vam stanem. Znam pomislit će te da sam mu odgovorila na autobusnoj stanici i poslala ga kvragu gdje mu je i mjesto. Ali nisam. Padala je kiša. Bez kišobrana sam, i bez novca, uvijek potrošim do kraja. Takva sam. Bila sam sretna što će me iskrcati pred kućnim vratima.
Progutala sam knedlu nezadovoljstva. Još je gutam. Mi smo ljudi mali konformistički gadovi. Bar ja.
Ostali možda nisu.
p.s Htjela sam staviti sliku ona svoja dva mališana, ali ne zaslužujem se hvaliti lijepim. Još mislim na onog malog crnog dječačića.
Post je objavljen 20.06.2014. u 15:43 sati.