Danima, kaskam ulicama grada svog bez kune u novčaniku, bez fige u džepu, al zato grešno (jer ponos je grijeh) izvedem u šetnju sve svoje bore-smijuljice i brižnice.
Fasada je besprijekorna,dotjerana,legalizirana,utegnuta,u štiklama (demode, al udobnima i razgaženima-samo mojima,koje drugi ne mogu nositi),odjevena u smijehove (istkane i sašivene od uspomena sretnih za čije se šavove držim očajnički), sa đerdanom od radosti (nizanih,pa pogubljenih, pa nađenih pa opet nizanih na strunu života), sva certificirana A+ oznakom.
Trnovu krunu i klupka od tuge i bolesti, ostavim, zaključane u škrinji, u podrumu, bez svjetla i sunca, da ne bujaju i ne podivljaju.
I hodam i vrckam,kao lipicaner, sunčanom stranom ulice,srećući u prolazu ljude nepoznate,poznate i prepoznate.Svima poklonim, u mimoilaženju ili razgovoru ili osmijeh ili lijepu riječ jer drugog nemam. Netko mi uzvrati,netko me gleda ko zadnjeg Mohikanca, netko pogledom prođe kroz mene.Duhovi, nekih prošlih, sretnih vremena i onih budućih neobećavajućih, zajedno se besramno ukazuju, švrljajući ruku pod ruku (možda ih samo ja vidim) u svim tim doticanjima ili ignoriranju.
Idem od šaltera do šaltera, tražeći potvrde, izjave, očitovanja, čekajući u redu, s mirisima jeftinih parfema i dezodoransa, mirisima mladosti i starosti,očaja i nade, mirisima tuge ( a svoju sam zatamničila), i brojim pauke i crknute lončanice u tim prostorima gdje tražim ono što mi je, navodno zakonima nekim dano, al košta.Bite calen, unaprijed,i fiksni i varijabilni dio i papir i šture riječi.Od prava. samim tim, ništa!
Galopirajući, u taktu valcera, konačno, dokaskam i do svoje dobre doktorice (dva tjedna tražim audijenciju) i vidjevši me, takvu, s osmjehom, s besprijekornim ,gletovanim izgledom,veli - sve je to u vašoj glavi- Ja slatka ( da sam slađa, primala bih inzulin) kažem joj - svu moju anamnezu imate, moj je glava OK, nema magle, sama bistrina, al što je s vašom glavom i vašim zakletvama?Nema uputnica, nema daljnih pretraga jer Ona koja sjedi desno od Petra je uvrijeđena?!Ja nisam ( a opet po pravu od prava ništa), kaskam dalje.
Dođem do mog oca i čim primim kvaku ulaznih vrata, opet sam ona mala djevojčica koja samo traži njegovu ljubav i poštovanje.Dok prolazim kroz hodnik, čujem mog oca kako otresa o pod par svetaca,Djevicu Mariju i Stvoritelja samog jer gleda 666.put dnevnik.- Dobar dan tatili- velim ja, evo sam ti donijela ručak.Pogleda me i veli-kud si se ti tako napiritala, sigurno mi opet neke splačine nosiš!- Zašto je starost, taaako zločesta?
Ja, mirno, kao da sam ja njemu roditelj,- donijela sam što sam imala...znaš...i onda poče on....ne znaš kako je meni ( ne znaš ni ti kako je meni jer nikad nisi pitao) ja sam sam ( a kad je majka bila živa nisi znao cijeniti što imaš) ti dođeš i odeš ( a zvala sam ga da živi s nama),lako je tebi (moj oče, moj život je glazba lakih nota ) tvoj brat je (daleko i dolazi jedanput godišnje, ja sam tu svaki dan i reci mi nešto lijepo, nemoj samo gorčinu po meni polivati, istopit ćeš mi fasadu i postat ću lokvica i završiti u odvodu).
Uspjevam ga umiriti, čak mu na odlasku utisnem i poljubac na njegovo 80.-godišnje čelo (niti ovdje nikakva prava). Ma oče, moj, najbolji si na svijetu i šire, jer si moj OTAC i to jedini.
Paradno (već pomalo lipsajući), al paradno, odlazim kod moje druge.Ona ništa ne govori, samo me snažno,suštinski,toplo i nimalo američki zagrli.Meni dosta. lipsanju više ni traga, mogu dalje, sad i maraton istrčati i sve prepreke preskočiti.
Dolazim doma, u moju oazu (a nije moja, a opet je moja), moj mikrosvijet, moju tekiju, gdje me čeka ON i s vrata, sijede kose, veli- maslačak, moj, kako mi blistaš- blistam? zbog tebe, jer ti si moje utočište, moje sidro,moja sigurna luka,moj izvor i moje ušće- moje SVE.
Ležem u postelju ( zrna grašaka iz noći u noć sve veća i sve više žuljaju), molim se (takvih molitva u nijednoj svetoj knjizi nema), molim za sve kojima ja nisam draga, kojima trebam oprostiti jer ne znaju što rade , molim za sve koje ja volim i molim da ona čudovišta u mom podrumu,nitko ne pusti van, pa da se ujutro ne probudim, kao isluženo, staro kljuse.
U daljini jecaju crkvena zvona i ja polako tonem u san.....ili ... u noćnu moru.....kas-kas-as-ssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssss!
Post je objavljen 09.06.2014. u 10:14 sati.