Pregled posta

Dnevnik 1953-1956

Negdje iz zakutaka uma, kad sam prevrtao stare papire, našao me zapis nekog davnog
mene, kad mi je Witold Gombrowicz bio novina, i "Dnevnik 1953-1956" me oduševljavao
svojom nekonvencionalnosti. I još me oduševljava, jer što drugo može Dnevnik
koji započinje sa

"Ponedjeljak: Ja
Utorak: Ja
Srijeda: Ja
Četvrtak: Ja"

Nakon odlomka u kom inzistira (u odgovoru na kritički komentar) na svojoj
neovisnosti, svojosti i originalnosti u odnosu na Sartrea i Pirandella,
Gombrowicz na panovski način pita:

"Čitajući moj dnevnik, kakav utisak dobivate? Zar ne takav kao da je seljak
iz Sandomierza ušao u vibrirajuću, drmajuću se tvornicu i šeće po njoj kao
da hoda po svom vrtu? Ovdje je ražarena peć u kojoj se proizvode
egzistencijalizmi, tu Sartre iz rastaljenog olova priređuje svoju
slobodu-odgovornost. Tamo je radionica poezije, gdje tisuću radnika sedmim
znojem oznojenih u jurnjavi pokretnih traka, načina, operira sve oštrijim
superelektromagnetskim nožem u sve tvrđem materijalu; tamo stoje kotli bez
dna u kojima se kuhaju ideologije, svjetopogledi i vjere. Eto provalije
katolicizma. Tamo dalje je željezara marksizma, tu psihoanalitički čekić, to
su arteški bunari Hegela u fanomenološki obrađivači; tamo dalje su galvanske
i hidraulične hrpe surrealizma u pragmatizma. I tvornica žurno u tresku i
viru stvara i stvara sve savršenije instrumente koji služe poboljšanju i
ubrzanju proizvodnje, dakle sve skupa postije moćnije, silovitije,
preciznije.

Ali ja prolazim među svim tim strojevima u proizvodima s zamišljenim licem i
bez većeg interesa, potpuno kao da hodam vrtom kod sebe, na selu. I svaki
čas, probajući taj ili onaj prozvod (kao krušku ili šljivu) govorim: -Hm...
hm..., to je za mene malce pretvrdo. Ili: -To je, za moj ukus, prebogato.
Ili: -K vragu s tim, to je neprijatno, pretvrdo. Ili također: -Ha, ne bi to
bilo loše kad ne bi bilo tako uspaljeno!

Dakle, radnici mi dobacuju ispod oka neprijazne poglede. Eto, među
proizvođačima pojavio se potrošač!"

Ovaj komad paše uz Pariz. Da li se uopće još može naići na takvu "kovačnicu"
danas u Evropi? Ili bilo gdje na svijetu? Ili je sve utonulo u ispraznost? Ja sam
i dalje optimist, ljudi su dobri, pametni, žele dobro ljudima oko sebe. Ima zlih, ali
su u manjini. Ali, Gombrowicz se pozabavio jednostavnijim pitanjima.

Eh, on je tada mogao upotrijebiti riječ "potrošač" u pozitivnom smislu, a danas???
Kad čujemo tu riječ pomislimo na praznoglave punoglavce kojima uvaljuju muda pod
bubrege (ponekad i bukvalno). Neću sad razvijati temu, ali mislim da znate na što mislim.
Osjećate i sami ta muda pod bubrezima.

Došetao sam s posla šumicom,

ispod sinhrotrona,

pored jednostavnih hižica kao ova

ili nešto manje jednostavnih

Prošetao sam vrtom iza kuće, nahranio mačka i sebe. Slijedi dugi vikend... Nisam ni
tjedan dana u Francuskoj a prošao sam tjedni štrajk (vozači autobusa), a evo ga i praznika.
Viva la France!

Post je objavljen 06.06.2014. u 20:12 sati.