Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/edhunter

Marketing

Hipertenzija

Aritmija. Što se događa? Ovaj grad izjeda, čak više ne pokušava subliminalno podvaliti zamku privlačnih boja. Spori mehanizam društva hrđa, ali ne staje, postepeno reducira suvišno. Novim krajem dana završila je još jedna zapuštena mladost, dom je čitavo vrijeme bio kavez. Zar moram opetovano ponavljati riječi koje su drugi rekli, samo da mogu otići odavde? Ništa na svijetu me ne umara više od njih. Uvriježena mišljenja su tako dosadna, bez svježine. Tisuću puta analizirana, često osporena, još uvijek su ovdje i neumorno diktiraju naše stavove. Kažu da se sve vraća. Pojedinac koji se usudio razmišljati, ogoljen od izbora, osudio se na ludilo u aritmetičkoj sredini između onoga što je desno i svega što nije. Što se dogodilo s planovima za budućnost? Ostvarili su se. Sada treba naučiti pravila neizvjesnosti i zatvorenih očiju koraknuti preko ulice.

LEFT IS RIGHT AND RIGHT IS WRONG

Apnea. Nema više zraka, svakodnevni robot se pokvario. Nema više spavanja, nesanica milostivo odnosi nemirne snove. Ali vratit će se. Tihim sumrakom su pali svi paravani. Škripavi mehanizam se okreće. Sve dolazi na svoje mjesto, osim onoga što svoje mjesto nikad nije niti imalo. Ako shvatiš da sada vjerojatno proživljava najbolje trenutke svog života, vidiš da nisi u centru ovog svijeta. Sitnica u inače jednostavnom programu svakodnevnog robota koji je zaboravio disati. Neki jednostavno nisu rođeni da prežive, to je fatalizam bez izlaza u slučaju nužde.

Paraliza. Pjesma završava, nisam stigao prebaciti još jednom na onaj refren. Gotovo osam godina. Sve što sam ikad napisao stane u jadnih 9,45 megabajta. Osam godina indirektnih ispovjesti i besciljnih vizija, uvjerljivih poput molitve naivnog ateista. Sve se još jednom vraća. Samo ime, ispisano pikselima. Ostavilo je trag na mjestu koje zapravo nikad nije postojalo. Što ako smo zbilja suđeni jedni drugima ali smo okrutnom pogreškom smješteni na međusobno udaljena mjesta u vremenu? Kao da nije dovoljno kada se nalazimo na međusobno udaljenim mjestima u prostoru. Ljudska opera je monokromatska melankolija sporog tempa. Ali ako je sve tako sporo, odakle tenzija? Zar naša očekivanja prerastaju sama sebe? Nije moguće. Opusti se glupane! Međutim, ne postoji tehnika disanja koja je od naivčine napravila realista. Doći će noć kada ću normalno spavati, ali ne večeras.

Generalna disfunkcija. Udišemo zrak iz zagušljive atmosfere u kojoj odlično uspjevaju samo glasni mediokriteti. Dovoljno je biti samo jedan u legiji mediokriteta koji marširaju pod zastavama plitkih ideala. Jednom rukom pozdravljaju hiptnotisanu gomilu dok drugu drže ispod stola i čekaju. Namjera skrivenih u sjenama dimnjaka pod stečajem, ubrizgavaju botox da sakriju bore od kiselih osmjeha. Crvi koje pretila ruka korupcije gura u vlastitu gubicu. Katkad mi se čini kao da ova buka, njihovo glasno blebetanje nikad neće stati. Ovdje je smrt na dopustu, nezainteresirano odbija eutanazirati ovaj truli organizam na samrti. Ona traži sretnije okolnosti. Barem imamo ono što zaslužujemo, tko kaže da nema pravde?


Post je objavljen 06.06.2014. u 02:16 sati.