Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/chablis

Marketing

ŠKARE ELIPTIČNE GALAKTIKE




Čini se da je moj muž upao u krizu srednjih godina. Te njegove srednje godine tiču se i mene. Žudi za promjenom pa je i posao promijenio. Sad se kao inženjer tekstilne tehnologije bavi donjim rubljem. Glavni zadatak mu je ispitivanje elastičnosti i čvrstoće vlakana. Često govori o poslu. Doma donosi ženske gaćice, a od mene traži da ih obučem i šećem ispred njega. Nekoliko puta sam ga čak i odbila, ali te gaćice na kojima je on inzistirao pronalazila sam u svojoj ladici povrh ostalog rublja. Sama nikad ne bih kupila takve, nosim obične pamučne. Često mi prigovara, a osim na donje rublje osvrće se na moju frizuru i na odjeću koju nosim. Te jedno nije moderno, te drugo nije dobre kvalitete. Svakodnevni prigovori tjeraju me da svaki čas provjeravam u ogledalu što je u redu, a što bi trebalo promijeniti. Želim mu biti privlačna, no ne želim da me tlači čipkastim gaćicama. Čak sam se pitala nije li našao ljubavnicu. Muškarci njegove dobi znaju pošandrcati i zalijepiti se za mlađe žensko. U zadnje vrijeme je često na sastancima i nekim službenim putovanjima s kojih mi se ne javlja. A kad zovem – nedostupan je.
Dok nije počeo prigovarati u ogledalu sam uvijek vidjela privlačnu ženu. Uz njegovo gunđanje i ogledalu sve manje vjerujem. Ali ne bila ja Karolina Mađarević, rođena Pušić, ako se nekom silom ne izvučem iz tog sranja!

Odlučila sam se za totalni mejkover. Proučila sam razne web stranice koje govore o ljepoti, o modi, o najnovijim trendovima šminkanja, o zdravoj prehrani, o tjelesnim aktivnostima, o odabiru hobija koji bi ispunio dio moje ličnosti i još sto drugih stvari. Pronašla sam modnog savjetnika i masno ga platila. Nakon razgovora s njim znala sam da sam na pravom putu preobrazbe u ženu koja ostavlja bez daha. Po preporuci mog modnog mačka odabrala sam i frizerku. Kod nje su odlazile mnoge osobe s estrade i to mi je ulijevalo dodatno povjerenje.
Svjetlana je starija feš gospođa, vlasnica salona. Odmjerila me i prilično neuvijeno rekla da s tom kosurinom izgledam kao neostrižena ovca.
Ta usporedba mi je dala još više volje za promjenom jer moj muž ne voli ovce uopće. Ni u prirodi, ni na slikama, ni na tanjuru, a sve zbog njihove neinteligentne face. Sa Svjetlanom je radila Snješka, njena kći. Jabuka ne pada daleko od stabla. Pred ogledalom mi je pridržavala kosu kako bi lice ostalo otkriveno i zračilo svim svojim skrivenim dražima. Treba je stanjiti, skratiti, boju promijeniti i obrve preoblikovati, zaključila je Snješka. Najteže mi je bilo prihvatiti promjenu boje. Prirodna sam plavuša i svijetle sam puti pa je to Snješka iskoristila da me uvjeri kako u ovo zimsko vrijeme djelujem anemično. Sigurna je da bi tizian bio odličan izbor za mene. Vidjela je upitnik u mojim očima pa je nastavila objašnjavati. Sve je jednostavno, kaže, jer je kosa plava. Teže bi bilo da je crna jer bi je prvo trebalo blajhati pa tek onda farbati. Ovako možemo samo preljev staviti. Meni je izletjelo jedno Božepomozi, ali ona je rekla Ma dajte, pa ne idete na operaciju, to je samo običan frizerski zahvat i već sam vođena njenom rukom bila na bazenu gdje je četkicom nanosila preljev na moju kosu. Žmirila sam i osjećala hladnoću vlažne paste koja mi dotiče tjeme. Završivši tutnula mi je u ruke neki modni časopis da si prikratim vrijeme čekanja, a u njemu je bilo i vrlo neobičnih frizura.
Kad je došlo vrijeme ispiranja preljeva i pranja kose Snješka je pitala je li voda dovoljno topla, a ja sam odgovarala U redu je, u redu je, jer treba vremena dok voda kroz to runo na glavi uopće dopre do moje kože kako bih osjetila njenu temperaturu. U jednom sam se trenutku pokolebala, osjetila želju ustati tako mokre kose, ogrnuti se kaputom i izjuriti iz salona. Ali malička je bila profesionalka i ubrzo sam se smirila pod njenim masirajućim pokretima. Čim je završila s pranjem i masažom nabacila mi je ručnik na glavu.
Žmirila sam još uvijek osjećajući sad već nepostojeće prste na svojoj glavi, a kad sam otvorila oči odraz u ogledalu bio mi je potpuno stran. Isuse, kakva je to boja, otelo mi se. Prekrasna, vidjet ćete, rekla je, moramo je osušiti, tek tada ćete vidjeti koliko je lijepa. Dok je mokra ne vidi se prava nijansa. Svjetlana, gdje je Svjetlana, zamuckivala sam, ali Svjetlane u tom trenu nije bilo.
Fen je zujao i Snješka ga je usmjeravala u svim smjerovima. Zatim je pramen po pramen omatala oko okrugle četke i sušila. Sjedila sam razjapljenih usta i moj je odraz u zrcalu izgledao zastrašujuće. Isključila je fen i ponudila me vodom i šećerom, rekla da podignem noge na pult, pitala hoću li ustati i udahnuti zraka. A ja nisam mogla izgovoriti ni riječi, bila sam obuzeta bijesom do totalne blokade pokreta iako sam silno željela da je mogu nokautirati i da se nikad više ne digne s poda. Moja kosa bila je zelena! Tamno zelena kao borova šuma.
Što je, što je?, paničarila je Snješka. U taj čas u frizeraj se vratila vlasnica što sam doživjela kao spas.
Povratila mi se snaga, dar govora, što li već, i nekako sam prosiktala upirući prstom u ogledalo Pogledajte, pogledajte što je učinila! A ona je odvratila To nije to što ste željeli?
Stala je iznad mene, promatrala me u ogledalu, gledala u original, pa opet u ogledalo. Ispalila je Snješka je daltonist, ali mislila sam da se ovo nikada neće dogoditi. Svemu je kriv kromosom x, a i PMS je doprinio ovome!
Ponovno sam osjećala da mi krv prestaje kolati, da prestajem postojati. Snješka, otiđi po Juru i donesi sladoled, rekla je Svjetlana.
Jura je bio Svjetlanin nećak i Snješkin bratić. Poznati stilist. Zvala ga je samo u izuzetnim slučajevima.
Snješka je shvatila dramatičnost situacije jer je nestala prije nego li sam trepnula, a sa sladoledom se pojavila prije nego li sam povratila dah. Svjetlana je ostala staložena i klela se da je ovo prvi puta da se dogodilo tako nešto, ne spominjući više ni kromosom x ni daltonizam i tvrdila da u ovoj boji vidi potencijal. Nedvojbeno mi pristaje uz ten i Jura će u samo nekoliko trenutaka učiniti od mene osobu u koju ću se i ja sama zaljubiti.
Jura je stigao ubrzo nakon sladoleda. Sjeo je pored mene i rekao da je već godinama čekao na ovakvu kvalitetu kose, a o ovako dobroj boji mogao je samo sanjati. Pritom je pogledao Snješku i uzbuđeno rekao ma-e-stral-no! Pogledala sam se u ogledalo i kao da sam u tom tamnozelenom strašilu počela nazirati novi, atraktivniji identitet. Položio je ruku na moje koljeno i pogledao me u oči. Bio je vrlo ozbiljan. Može li? Dajete mi odvezane ruke?, pitao je. Žena sam i lomila se u meni nevjerica da mi se dogodila ta strava od zelene boje i nada da će baš ta zelena biti otvorena vrata za nešto bolje u mojem životu. Vlastiti vanjski identitet je ionako bio izgubljen.
Jura je stao iza mojih leđa i gledao me u ogledalu. Promrsio mi je kosu, uhvatio me dlanovima za glavu i namjestio je ravno dok je svoju nakrivio u desnu stranu i promatrao. Iz torbe je izvadio škare i dvaput njima prošao po desnoj nogavici hlača. Odložio ih je ispred ogledala i uzeo češalj. Raščešljao je kosu, prebacivao je s lijeva na desno, s desna na lijevo, podigao ju visoko na tjeme, oslobodio čelo, a onda kao da je nakon tolikog prebacivanja donio čvrstu odluku što će od nje načiniti i u što će me preobraziti. Škare su zveckale i vlasi su letjele na sve strane, poput iskrica novogodišnjih prskalica. Sve se događalo velikom brzinom i moja preobrazba sve je više nalikovala onome što se i meni počelo sviđati.
Snješka je odahnula. Svjetlana je predosjećala da će se fijasko preokrenuti u nešto veliko i dobro, a ja sam osjećala toplinu u rukama, u glavi, u nogama, što je bio znak da sam došla k sebi.
Jura je završio svoju majstoriju, onda me pogledao sa svih strana, dodao mi ogledalo i vrtio me na stolcu kako bih se i sama dobro vidjela. Naposljetku je pompozno zabrenčao Ta-na-na-na, šminkanje! Malo zlatnosmeđe za ten, sjenčanje kapaka, decentan ruž za usne.
Karolina, još samo da vas podučim hodu, i bit ćete moj najizazovniji model. Odjeću za vas već imam.
Dva sat prije bila sam ženica, baba, polovnjača, a sad se već zamišljam u zanosnoj smaragdnoj haljini, s dodatkom u boji srebra da još više istakne ovu vazdazelenu boju.
Snješka, daj curkama još malo sladača, ja ću skoknut po kostim, dobacio je Jura i izletio iz frizeraja.
Malo sam bila razočarana jer kostimi su ipak nešto što nose ozbiljne žene, u uredima, na poslovnim sastancima, stjuardese, čitačice vijesti, … Ja sam sebe vidjela na crvenom tepihu, kao da sam na dodjeli Oscara. Skroz sam se prepustila podsvijesti, kad ono lagani tuš, kostim! Moja je mama imala kostim koji je nosila na proslavu Dana Republike, onda je taj isti nosila na krstitke, pa preuzimanje ključa za stan koji je dobila od poduzeća u kojemu je radila. Kostim je fina stvar, ali za mene je on bio povratak na ono što sam bila pa čak još i korak unazad.
Jura se u salon vratio brzinom noja, nimalo uspuhan, ozarena lica i noseći poveći svežanj. Da nisam znala da je to kostimić za mene pomislila bih da nosi poplun za bračni krevet. Stala sam nasred salona, a on je odmotao zavežljaj. To je bilo neko bijelo podfutrano čudo koje je počeo podizati po meni. Prvo po jednoj nozi, pritežući tankim gurtnama, zatim po drugoj. Na bokovima je ostavio na puf, stegnuo u struku širokim elastičnim pojasom, povukao preko grudi i prošao prstom preko čička kao bi ga zatvorio i oko vrata je uskoro nastala visoka kragna, slično dolčeviti. Iz ogledala me pogledavala pahuljasta spodoba zelene kose. Laknulo mi je što je to bio kombinezon, a ne klasičan kostim na koji sam pomislila. Jura je bio zadovoljan. Moje raspoloženje je bilo neodređeno. Neka sitnica mogla ga je gurnuti na jednu ili na drugu stranu. Ali Karolina Mađarević se ne predaje samo tako!

Tog popodneva hrabro sam, tako zelenovlasa, ušla u stan. Ti nisi normalna, majke mi mile, samo je prosiktao i promijenio program daljinskim. Kako je moje raspoloženje bilo kolebljivo, dovoljno mi je bilo prst pokazat. Vrisnula sam Što je ništarijo, samo znaš prigovarati, što ti sad nije po volji, tornjaj se u svoj glupi ured, marš iz stana ako misliš…i tko zna što sam sve još izgovorila, ali dok sam ja završila njega u stanu više nije bilo. Kamo je otišao to zna samo on, a ja sam se bacila pod mlake kapi tuša i potom u krevet. Preobrazba je u tijeku i bit će zbog mene, a on nek' se friga! Kroz glavu su mi prolazile razne misli. Od one kako ću sutra doći na posao, preko toga kako trebam naučiti hodati i kako se to uopće radi kad ja znam hodati, sve do toga kakvih će posljedica biti radi ovog mog ludog ponašanja. Vrtjela sam se u krevetu s jedne strane na drugu, micala jastuk, dodavala još jedan, odlagala ga pored sebe, pokrivala se i otkrivala dok negdje duboko u noć ipak nisam usnula. Ujutro sam nazvala u ured i zamolila da mi daju dan godišnjeg odmora jer da sam u nekom lošem stanju. Što i nije bilo daleko od istine jer da su me moji klijenti vidjeli tako zelene glave možda bi pobjegli glavom bez obzira.

Umjesto na posao otišla sam k Juri. Tek tada sam saznala da se radi o modnoj reviji na kojoj će biti prisutan žiri iz druge glaksije. Mislila sam da se šali, no šali ovdje nije bilo mjesta i ja sam nastavila mukotrpno učiti hodati i nositi samu sebe i „kostim“. Nije bilo jednostavno savladati hod niti držati glavu tako visoko kako je Jura zamislio. Vježbala sam cijeli dan i mrtva-umorna usnula. Vjerujem da sam spavala kao zaklana jer probudila sam se na sasvim drugom mjestu. Na mjestu gdje ću nositi svoju prvu modnu reviju.

Pista je bila staklasta, prozirna, a gledalište je nalikovalo ledenoj pećini. Scenografija da ti pamet stane. U publici sam ugledala muža – što me iznenadilo, ali odmah sam pomislila da je baš to jedno od njegovih poslovnih putovanja s kojih se ne javlja. Vjerojatno je dobio pozivnicu preko one svoje tvrtke za koju je radio. Pored njega sjedilo je nešto neobično. Znala sam katkad pogledati neki SF film, ali takve kreature nisam susrela.
Drmala me trema, tresle su mi se noge, dah mi je bio kratak, morala sam se pribrati i opustiti. Duboko sam udahnula, još dublje ispustila zrak iz pluća. Koncentrirala sam se na jednu točku ne bih li tako smirila misli. I malo pomalo um je umrtvio strah, a i prisutnost drugih manekenki dala mi je hrabrost i želju da se pokažem u novom izdanju. Još uvijek je u mojoj svijesti bila nelagoda zbog zelene kose, a povrh kose pokrivalo u stilu okruglog akvarija. U sebi sam ponavljala rečenicu za koju sam znala da funkcionira Baš me briga ako se nekome ne dopadne, ovo je izazov, ovo je prilika mog života, ovo ću obaviti najbolje što mogu i silno uživam u tome! Ostale djevojke mirno su se kočoperile pred svojim vizažistima i stilistima. Njima nije bilo prvi put. Neke su imale dugačke haljine meni nezamislivih boja koje su se kao šlep na vjenčanici vukle za njima. Druge pak kratke haljine u kombinaciji s visokim čizmama, nešto poput visokih buca za snijeg. Neke su na glavama nosile pokrivala nalik zdjelama za salatu, nekima je vizir prekrivao lice, neke su nosile papirnate maske poput liječnika u bolnicama, a neke čak i replike gasmaski.
Glazba je svirala i prva djevojka zakoračila je na pistu. Izbacujući nogu iz kuka i precizno je postavljajući pred drugu prošetala je, okrenula se i u povratku susrela sa sljedećom koja je već bila na prvoj trećini piste. Ja sam bila peta u nizu i odlučno sam zakoračila osluškujući glazbene taktove. Prije okreta pogledala sam u publiku jer tako mi je savjetovao Jura. Iznenadilo me da sam baš u tom trenu ugledala supruga, ali kasnije sam shvatila da to nije bilo radi osobne privlačnosti, kemijske povezanosti, supružničke mržnje ili ljubavi nego iz jednostavnog razloga što je bio jedan od rijetkih koji je nalikovao ljudskom rodu.
Odlazeći s piste čula sam aplauz dvije ruke koje su i nakon drugih lupkale jedna o drugu.
Jura me prijateljski zagrlio i oprezno mi skinuo akvarij s glave. Hvalio me, govorio da sam bila izvrsna. Jedva čeka ocjene žirija. Nada se čak i pobjedi. Meni je sve to bilo strano. Kamo god da sam pogledala oko mene su bile zvijezde, ljubičaste i plave nijanse noći kakve sam znala gledati na fotografijama u znanstvenopopularnim časopisima.
Taj košmar prekinuo je Jura uzevši me za ruku i povevši me prema prostoriji s hranom. Na sebi sam još uvijek imala bijeli kombinezon. Ne znam o kakvom se materijalu radilo, ali iako je cijeli taj ansambl djelovao toplo nije mi bilo vruće. Osjećala sam se ugodno i gutljaj vina koji sam ispila iz čaše ponuđene već pri samom ulasku u prostoriju gdje se družilo okrijepio me i zacaklio mi pogled. Dao mi je i polet i snagu i probudio znatiželju. Pristupali su nam posjetitelji iz gledališta, čak se i moj vlastiti muž pokušao probiti do mene. Sigurno su ga zanimala vlakna tkanine kombinezona. Vidjela sam kako se trudi pomicati noge, ali kao u nekom lošem snu nikako da se približi. Istovremeno sam osjećala i žal što se ne možemo uhvatiti za ruke i sreću što mi se ta budala na koju sam bila gnjevna i zbog koje sam pristala na promjene nije mogla primaknuti.
Već neko vrijeme do nas je stajao neki stranac. Svoje čudno lice na kratkom vratu izvijao je prema meni kamo god da sam se pomaknula.
Gong je najavio da je glasovanje žirija završeno, glazba je utihnula, organizator je nožem kvrcnuo po čaši i svi su ušutjeli. Manekenke su sa smiješkom gledale prema čovjeku koji je držao čašu, nož i mikrofon. Imao je tri ruke. Da sam se potrudila vjerujem da bih mogla čuti otkucaje Jurinog srca, koliko je bio uzbuđen. Smješkala sam se po nekom nepisanom pravilu.
Ove modne sezone najprestižniju nagradu naše revije „Škare eliptične galaktike“ jednoglasno dodjeljujemo modnom vizionaru Juri i njegovoj miloj manekenki koju molimo da priđe kako bismo joj predali kipić „Kraljica Mliječne staze“.
Dvoranom se prolomio pljesak. Jura me primio za ruku i lagano povukao, a ja sam stajala iskreno iznenađena. Uz Jurinu pomoć našla sam se pred žirijem koji mi je dodijelio nagradu, mali kipić smiješnog oblika koji mi je od uzbuđenja umalo ispao iz ruku. Juri su zasuzile oči, uzeo je kipić iz mojih ruku i podigao ga visoko u zrak. Drugom rukom je slao poljupce prema ostalima koji su stajali za visokim koktel stolovima, a kad je završio s letećim pusama zagrlio me.
Dalje su se stvari odvijale za mene potpuno nepredvidljivo.
Prišao je stranac koji je nestrpljivo čekao da me upozna. On je bio nešto bolje od kipića, što će se uskoro pokazati. Predstavio nam se, iako je izgledalo da Juru već poznaje. Čestitao je prvo meni, jer ja sam dama, a onda Juri. Ovdje je nedostajala Snješka, jer bez nje ovoga ne bi bilo. Stranac je govorio jezikom koji prije nisam čula, ali sam ga tada počela razumijevati. Ti Karolina moja si muza, želim živjeti s tobom, oženiti te i s tobom djecu imati rekao je. Ja ću Karolinu u novu galaksiju povesti, prelijepa priroda, prelijepe zvijezde, Karolina će uživati k'o debelo prase, nastavio je. Koji sat prije uvrijedila bih se na te njegove riječi i usporedbu sa svinjom, no ženska intuicija govorila je da treba preko toga priječi jer se radi o dobroj namjeri, a ja sam odlučila situaciju promijeniti u svoju korist. Rekla sam Da, rado, a on je zacvrkutao nešto što još nisam razumjela. Ugledala sam svog muža koji je postajao sve manji i manji. Čini mi se da je polako nestajao, fizički se uvlačio u sebe, ili je možda po Mliječnoj stazi odšetao u daljine koje je običnim okom nemoguće pratiti. Može biti da je čuo što smo razgovarali, ali ako i nije dobro je postupio.
Rekoh vam na početku, sredit ću ja svoj život ne bila ja Karolina Mađarević, rođena Pušić.










Post je objavljen 29.05.2014. u 17:20 sati.