Nismo sveci, a zapravo i oni su poneki porok imali samo znali su ga se osloboditi. Ja ne mogu ni na kakvu dijetu jer moj je porok tako dobar da mu rijetko tko može odoljeti.
Ne pijem crnu kavu, ne pušim i ne jedem čokolade. Sigurno se pitate kakva sam to ja osoba. Ove najslađe poroke ne koristim za uljepšati život. Kavu sam konzumirala kratko za vrijeme studija. Radila sam i studirala pa je sve bilo izuzetno naporno. Pripremajući političku ekonomiju cijelu sam noć umjesto vode koristila kavu da bih ostala budna, a u jutro umjesto na ispit otišla u bolnicu otrovana kofeinom. Od tada kavu ne pijem. Pušila sam kao što je red u mladosti, jer nema razgovora gdje se uspijete vidjeti između dima. Najbolji su oni gdje se ne vidite i nije važno što ste pomiješali dim od više vrsta cigareta jer udišete kao da je najsvježiji zrak s planine. Kada sam jednog dana izračunala koliko novaca utrošim za taj zrak ostavila sam se pušenja doslovno jedno jutro (bilo je mučno, ali sve se može ako se stvarno želi). Kažu mi pa gdje su ti onda ti novci. Ako se malo bolje pogleda može se vidjeti, za post nije bitno. Danas sve što mogu potrošim na putovanja. Onda Čokolada. Da, velikim slovom jer kraljica je u svijetu slatkog. E to je dio koji gotovo sve bez iznimke šokira. Čitam ja čokolada podiže nivo endorfina, čokolada je lijek, daje energiju. Sve nešto savršeno, a ja čokoladu i dalje ne jedem, pa čak vrlo rijetko i na kolačima. Nemam pravi odgovor. Još od djetinjstva je isto. Kada bi sestra i ja, a ona je mlađa, dobile svaka po čokoladu ja bih moju spremila u ladicu. Ona je vrlo rano shvatila kako može imati obadvije pa bi brzinski smazala svoju, a onda je mama moju dijelila na pola, pa opet moju polovicu na pola i tako sve dok je nije sestra dobila cijelu. Mislim da sam uvijek čuvala čokolade zbog omota. Znate onaj sjajni omot pogotovo ako je bio u boji, a zvali smo ga „zlato“. Meni je to zlato sa čokolada i „salon bombona“ bio veći poklon od same čokolade. Vjerujem da će se poneko od moje generacije ili nešto mlađe sjetiti kako su bili prekrasni salon bomboni i kako smo ih čekali dobiti nakon što se božićni bor micao iz sobe. Sjećam se točno okusa tog duguljastog komadića šećera koji se odmah u ustima topio. Osim salon bombona i svilenih koje je moj djed u kilama konzumirao, rijetko sam kada bombone jela. Nema više ni salon bombona, ni svilenih nema, a ni mog djeda već odavno pa mi bomboni ne padnu ni na pamet. Kada se zamislim stvarno sam neko čudno biće, ali zato ako stavite ispred mene protvanj toplih štrudla od sira nemojte očekivati da će vama što ostati. Ma, neki porok čovjek ipak mora imati zar ne?
29.05.2014.
Post je objavljen 29.05.2014. u 08:58 sati.