Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/knjigazaplazu

Marketing

Mračno susjedstvo



Iva Uščumlić Gretić: "Duhovi", roman, EKOmobilis, Strmec Samoborski, 2013.

U jednom zagrebačkom susjedstvu, sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, snošljivošću ni većom ni manjom od nužne, potrebne ili uobičajene, živi, komunicira, ili se jedva primjećuje, nekoliko obitelji. Niz je to umnoženih i ukrštenih sudbina: netko nekom dolazi na kavu, nečija se djeca igraju zajedno, netko nečiju djecu čuva, netko nekome pomaže oko auta, a netko je bogami nekome i ljubavnik ili ljubavnica. Neposredno susjedstvo mala je sredina, rekli bismo da svi o svima sve znaju jer su ionako svi svima neprestano pred očima, zna se tko što kupuje i kuha, zna se tko kome dolazi i zašto, vijesti se prenose od uha do uha, a ipak, ipak i u tako maloj zajednici dobro su skrivene neke mračne tajne. Ponekad nisu čak ni skrivene, ali se odbija priznati njihovo postojanje, susjed susjedu uvijek zna što mu može nabiti na nos, a o čemu je bolje da šuti, jer to je njegova ili njihova stvar, interna, koja treba ostati između četiri zida.

Sretno društvo

Takav suživot s mračnim tajnama dovest će do jedne tragedije u drugom dijelu romana, ali i do niza malih tragedija u prvom dijelu. Tu ćemo se kao čitatelji suočiti s neobičnim logičkim izazovom, s potrebom da se moralno opredijelimo prema uzrocima, počiniteljima i posljedicama, a možda i prema čitavom jednom vremenu, prema njegovom naraštaju, i prema njegovim simbolima.

Jer, naime, ovaj roman govori o tome kako se stvarno živjelo u društvu i vremenu koje se smatralo i proglašavalo sretnim, i koje se danas često, kad se s uzdahom zagleda u bližu prošlost, cijeni sretnijim i prosperitetnijim nego ovo društvo i vrijeme današnje. Ovaj roman govori, na neki način, o cijeni koja je plaćena za izgradnju tog naoko sretnog društva, društva koje je bilo sastavljeno (a nema nikakvog dokaza da je danas bitno drugačije) od niza nesretnih pojedinaca.

Sjećate li se rečenice iz "Ane Karenjine", o tome da sve sretne obitelji nalikuju jedna na drugu, ali je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način? Čini mi se da je u ovom kvartu, u ovom susjedstvu, upravo kroz zagledavanje među zidove domova obitelji koje su svaka na svoj način nesretne, proniknuto ono stvarno stanje društva koje je tih godina bilo u usponu, koje je isticalo parole o izgradnji "socijalizma s ljudskim likom", radilo prekovremeno u tvornicama i bolnicama, kupovalo na kredit stanove i automobile, priuštilo si bolje školovanje i poneko obiteljsko ljetovanje, ali je s nevjerojatnom upornošću zadržavalo svoju iskonsku primitivnu prirodu.

Prirodno nenormalno

Ovo je naime i roman o obiteljskom nasilju, o vremenu kad se valjda prirodnim smatralo ono što bi u svakoj epohi prirodno trebalo biti poimano nenormalnim: da muževi tuku žene, da roditelji tuku djecu, da prevareni muževi tuku ljubavnike svojih žena, da se djeca tuku preslikavajući na odnose među sobom ono što vide u svijetu odraslih. Niz ovakvih epizoda čini svakodnevicu tog mirnog zagrebačkog susjedstva, gdje u skoro svakome domu ispod privida teškog ali skladnog života kipti poneko životno nezadovoljstvo i sila koja ga nasiljem obuzdava. To je taj niz malih tragedija, i u takvoj jednoj sredini začinje se uzrok i povod one jedne velike, koja će uslijediti kasnije, tek nakon mnogo godina.

Na takvo ozračje, koje kroz niz stranica zapravo kod čitatelja izaziva sve više pitanja, jer nismo sigurni hoće li prilike u tom i takvom susjedstvu eskalirati ili će, posredstvom neke više sile, doći do smirivanja, zbližavanja i postajanja ljudi boljim, kao u američkim božićnim filmovima, dakle na takvu pomalo mučnu svakodnevicu koju gotovo svi likovi (a ima ih dosta) proživljavaju s ponekom većom ili manjom frustracijom, izvrsno se nadovezuje černobilska katastrofa. Baš u to opisano doba, grunulo je tamo negdje u dalekoj Ukrajini, radijske i televizijske vijesti o radioaktivnom oblaku naglo su potakle bližnje na uzajamnu brigu, ali i na propitivanja gdje je i kada u njima nešto puknulo pa stvari nisu krenule kako se u početku željelo, nadalo i očekivalo.

Ovo je i roman atmosfere, proza koja obiluje zorno dočaranim i emocijama nabijenim prizorima. Razmjena misli, riječi i osjećaja podvučena je, pojačana, pronicanjem u strukturu materijalnog svijeta, kućanskih predmeta, zidova, drveća, odjeće, vjetra; priča leluja od oslonca do oslonca između materijalnog i nematerijalnog, između misli, riječi i čina, između nade i straha, darujući nas majstorstvom pripovijedanja i oslikavajući nam ne samo gdje se i što nešto zbiva iz pripovijedane fabule, nego i kako se zbiva, što likovi pri tom osjećaju, kako im je, i zašto im je baš tako. Jako je dojmljiv ovaj roman, i zaslužuje svaku preporuku.

(Objavljeno u Glasu Istre, 1. rujna 2013.)


Post je objavljen 27.05.2014. u 07:54 sati.