Dugo sam očekivala taj kraj svibnja jer on za mene znači mnogo dobrih stvari.
Početak lipnja, za početak.
Počinjem raditi, što logično, znači da počinjem imati obavezu, a ubrzo nakon toga dolazi pisanje mature iz talijanskog, prijemni, INmusic, par događaja koje volim u svojem i u susjednim gradovima, upis na novi faklultet oko kojeg sam sva uzbuđena i ono što mi je najvažnije - ozdravljenje. Koje nije još došlo.
Nema kojih sitnih zdravstenih boljki nisam imala u zadnja dva mjeseca. Kažem sitnih, zato što uvijek može gore i moje se "patnje" ne mogu usporediti s onime što ljudi mogu doživjeti, ali koliko god sitne bile, nisu mi omogućavale normalno funkcioniranje. Otkad sam se vratila iz Zagreba, trebalo je svega par dana da mi se nos začepi i uzrokuje mi nesanice, s kojima dosada nisam imala problema. To ipak nije toliko čudno za mene zato što sam uvijek osjetljiva na grlo, nos i te stvari. Shodno tome, bez obzira na nesanice koje su me mučile jedino u slavnim danima preboljevanja brutalnih angina ili peritonziralrnih apscesa, nije mi tu bilo ništa čudno. Samo je malo smetalo. Jer ono, želim disati. I spavati.
Desetog travnja je to eskaliralo u pravu bolest, s jakom grloboljom i temperaturom, rekordnom nesanicom - ni sekunda spavanja od 23:00 do 9:00 h, ali nakon par dana je i to oslabilo. Uslijedilo je par dana kada sam se valjda malo bolje osjećala, pa sam tu i tamo otišla negdje, vježbala, i sada mi ti dani užasno fale. Nakon toga, sjećam se odlaska u Rijeku s tatom, dvadeset i četrvrti travanj, što je inače bio tako izvrstan i lijep dan, kako me nazvao nakon dva sata sna tu noć i kako sam umirala sa svojim nosom cijelim putem u njegovu autu.
Dva dana poslije bila sam vani nakon dugo vremena. Rođendan najbolje frendice. Također super dan. Znaš da je bilo dobro ako se "potučeš" sa zaštitarom koji ti stišće ruke oko vrata zato što si izašao iz kluba sa čašom. I koji te zove pijanom kravom. Iako si ti bila ljubazna "krava" , koja je samo htjela znati što je krivo napravila i koja je alergična na nasilne, bezobrazne muškarce koje liječe svoje kompleske, seksualne frustracije, što li već, na slabijima od sebe.
I da, uglavnom, dva dana nakon toga me uhvatila temperatura. Što mi ne bi bilo čudno da nije nestala sljedeći dan. Rekla bih jednostavno, "ajde, opet si bolesna, to je normalno." I onda je usprkos nesanici koju sam većinom uspješno liječila meditacijom i nekim poluhipnozama, usljedilo par okej dana koje sam odmah iskoristila za vježbanje. Potom sam se opet razbolila, i takva bolesna išla u Zagreb na dva dana. Vrijedilo je, zbog svih prijatelja, cimera i mojeg voljenog Vrbika, ali nažalost, nisam mogla van u takvom stanju. Štoviše, navečer sam zaspala oko deset i pol nakon što sam prošlu noć isto praktički probdijela i tako si sabotirala ludu zagrebačku noć. Svejedno, bilo je predivno, ali opet digresiram ( taj glagol postoji ako se konzultira moju mentalnu kroatističku gramatiku).
Osmog svibnja sam konačno obavila bris grla, nakon dva antibiotika koja mi nisu pomogla. Doktorica mi je rekla da se vjerojatno javila gljivična upala nakon tih antibiotika, pa mi je dala nove tablete. Bilo ih je sedam u paketu i baš sam se ufurala u brojanje dana po tabletama. Nažalost, ni one mi nisu pomogle. A nakon tjedan dana, nalaz je pokazivao da se ne radi o bakteriji. Dobila sam nove jače tablete nakon toga. Danas je sedmi dan kako ih pijem, iza mene su tri polu ili potpuno neprospavane noći od tih sedam dana (zadnja upravo sinoć), a stanje mi se nakon početnog slabljenja jačine grlobolje, opet pogoršalo. Ali budući da sam došla do stanja da baš i ne mogu disati, sutra nakon posjeta doktorici očekujem barem neku novu spoznaju, ako ne i lijek.
Moja teorija koju sam razvila danas je da mi nos navlači sve te prehlade i grlobolje. On mi ne da spavati. On mi ne da disati.
Uvijek sam znala da nakon osamnaeste moram operirati svoju devijaciju nosa, pa pretpostavljam da je sada došlo do pregibne točke. Mislim, to su moje dijagnoze, ali činjenice stoje. Zeznuto je to što sam na pregled otorinolaringologa morala čekati dva mjeseca. Odnosno, moram ga čekati još mjesec dana. Skoro pa i točno. Famozni dvadeset i šesti lipnja. Nadam se da postoji neko čudotvorno, magično riješenje. Da ne bude bilo, nećeš biti dobro sve do operacije. Živjet ćeš dosadašnjim zombijskim životnim stilom cijelo ljeto. Jednostavno. Nećeš. Ozdraviti.
Želim disati, želim spavati, želim piti hladnu vodu nakon ne znam ni sama koliko. Želim šetnje. Želim pilates. Želim ne - bol.
Inače, neki su mi ljudi nevjerojatni u zadnje vrijeme. Tipa, imam frendicu koja se naljutila na mene zato što joj tako bolesna neću doći na rođendan. A čisto da napomenem, obje smo starije od deset godina. Moji drugi prijatelji su također bili zatečeni kada su vidjeli što je izjavila. " Uf. Malo je nerazumna" , " Baš sam ostala.. " , Šta s****?" i sl. Ne znam, ljudska glupost i sebičnost i povremena odvratnost je tako fascinantna.
U zadnje vrijeme kao nikada u životu cijenim dobre osobe koje imam u životu. Prave prijatelje, roditelje. Tako ih volim. Beksrajno volim. U svom postu "50 shades of Caitlin" iz rujna, napisala sam da se rijetko ljutim i da moj bijes brzo ispari. Međutim, znam biti temperamenta. Naročito kad mi je nanesena nepravda ili imam posla s ljudima koji su pretjerali s markiranjem etike u srednoj školi. Ne, nije mi namjera bacati neke jeftine forice, ali baš mi to dođe da se zapitam. U posljednje vrijeme, valjda je to dio odrastanja, imam kratak fitilj. Valjda nam bude dosta truda oko toksičnih, ili bezobzirnih ili dramatičnih ljudi s godinama. Ako ne zadovoljavaš neke osnovne ljudske kriterije.. Što reći?
Nemam strpljenja, razumijevanja ni milosti prema manipulatorima, izdajnicima ili razmaženim derištima. I moram reći, jako mi je drago što sam (postala) takva. Dobrim ljudima ne treba uskraćivati prostor u svom životu zbog ovih potonjih.
Da se malo maknem od relativno negativnih stvari kao što su bolest, neprikladna ponašaja i lying, trying waste of skin osoba, trenutno ima jako puno pozitivnih stvari u mojem životu. Paradoksalno, sretnija sam nego ikada. Drago mi je da bolest i tu i tamo još neke otegotne okolnosti nisu slomile moj optimizam, entuzijazam za zahvalnošću na onim lijepim stvarima i u konačnici, zaljubljenost u život.
Kao što sam napisala u prošlom postu, krajem prosinca sam kupila onaj slatki ženski rokovnik u kojeg zapisujete svoje ciljeve, dnevne obaveze ( a svaki tjedan ima svoj popratni inspirativni citat kojeg uvijek s guštom otkrivam svakog ponedjeljka ) , stvari koje vas motiviraju i moj osobni favorit, stvari koju su vas usrećile u svakom pojedinom mjesecu. I slično. Taj je rokovnik nekako ubrzo posao simbolom mojeg napretka i daljnih zacrtanih planova. Čak i ako se nešto što ste namjeravali ne obistini, taj rokovnik ima tu neku vibru da uvijek pomislite "Nema veze, uvijek postoji sutra. Pokušat ćemo sutra". Bez obzira koliko se puta taj sutra ponovio, sutra uvijek postoji.
Na stranici stvari koje me motiviraju imam četiri zapisa. Jedan je " Something good is just about to happen", citati iz nove knjige Rhonde Byrne ( Hero ) kojem se jednostavno nema što dodati. Genijalan je. Život u skladu s tom misli je prekrasan. Rečenica je prekrasna. Nepresušivo vrelo inspiracije.
Drugi je " .. to ne znači da se ne događa pozitivna promjena" . Ne znam gdje sam to čula. Mislim da sam pročitala na nekom hrvatskom portalu za žene, ali ne bih dala ruku u vatru. Taj citat uvijek vežem za stvari poput učenja stranog jezika ili zdravog hranjenja. U stilu, to što sada učiš nešto i ne vidiš ( odmah ) rezultate, ne znači da tvoj trud ne stvara pozitivnu promjenu. To što nisam smršavila odmah, ne znači da neću nikada. Ako se trudim. Jer moja mršavljenja obično budu - nikada.
Treći citat je " It's so rock 'n' roll" , stih pjesme Amy McDonald. To njeno " it's rock 'n' roll to be alone" mi tako znači. Podsjeća me na ono " Stand for what you believe in, even if you're standing alone" ili tako nešto. Tu rečenicu doslovno prenosim na svaku životnu emociju. Svaki izazov je so rock 'n' roll. It's so rock 'n' roll to be heartbroken, it's so rock 'n' roll to be misunderstood, it's so rock 'n' roll to make a mistake, it's rock 'n' roll to be honest and yourself.
Zadnji je pak, parafraza jedne Rihannine izjave u intervjuu o Chrisu Brownu. " Strong? I am strong. " Ne znam točno kako je to sve išlo, ali žena koja ju je intervjuirala pitala ju je nešto u smislu kako se nekome who appears so strong može dogoditi tako nešto. I Rihanna je tako genijalno i lijepo intonirano odgovorila " I am strong." I rekla da se to može svakome dogoditi. Lekcija iz ovog super odgovora koju sam izvukla je " Bad things happen to everyone. Just because they do, it doesn't mean I am not strong. " I s tim se, iako je to moja umotvorina, totalno slažem.
U sljedećem se postu moram osvrnuti na svoje učenje španjolskog zbog kojeg doslovno živa izgaram od strasti. I na moje učlanjenje u Mršavimo zajedno klub Zdrave krave. Koji je odličan. Baš sam mislila da ću to pokriti u ovome postu, ali i ovako je predug.
P.S. Post mi je skoro prošao bez ijednog post scriptuma.
Hasta luego! ( Me encanta practicar mi espańol cuando puedo. )
Cat McCourt
Post je objavljen 25.05.2014. u 17:14 sati.