Marketing
NARODNE NOŠNJE SELA ALILOVCI
Tekst i fotografije: Ivica Ciganović
Narodna nošnja sela Alilovci pripada tipu paurske nošnje požeškog kraja, s nekim posebnostima u izradi, motivima i načinu oblačenja što karakterizira nošnje podpapučkih sela. Iako je selo smješteno u ravnici i pripada Poljadiji, radi veza s Kaptolom koji je središte župe, općine i škole, može se reći da u potpunosti nosi obilježja nošnji tog područja, od Vetova do Biškupaca.
ŽENSKA NARODNA NOŠNJA
A) Starija (izvorna)
Nosila se uglavnom do konca 19. stoljeća a najduže do Prvog svjetskog rata. Starija ženska nošnja izrađena je uglavnom (najvećim dijelom) od tkanina domaće izrade, otkanih od lana a kasnije od mješavine lana i pamuka. Izrađene su u domaćinstvima za potrebe članova, ili kao oprema djevojci udavači. Sastoji se od: Oplećka usko krojenog uz tijelo, širokih i bogato ukrašenih rukava, bogato nabranih a na zapečću čvrsto skupljenih oko ruku. Krila, to je ustvari široka lanena suknja, sprijeda ravna s ukrašenim prednjim donjim rubom a sa zadnje strane bogato nafaldana i ukrašena ručnim radom različitih vrsta. Žena, ili divojka sprida pripaše zapregu (pregaču) otkanu od vune, i to – divojke i mlade snaše svjetlijih i veselih boja a starije žene crnu ili crnu pretkanu zelenim. Na spoju oplećka i krila poveže se tkanica, vuneni pojas uglavnom crvene boje (no, može biti i u drugoj boji ili našarana). Oko vrata, prekriženo na prsima a vezano odostrag, povezuje se rubac od finijeg lanenog tkanja (usnivanac i dr) bogato ukrašenog raznim tehnikama ručnog rada. Na noge žena obuje vunene ili končane čorape, te opanke s kajišima, ili bez kajiša.
Oglavlja divojaka ukrašena su splitanjem kose u perčine s kintošima ili u kotur. Dodatno se ukrašavaju zataknutom grančicom asparagusa i cvijetom, nadalje može za ukras poslužiti smilje i bosiljak. Udane žene na glavu stavljaju poculicu (kapicu) ukrašenu vezom u cvijeće i u grane, a oko poculice povezuju podvezu (rubac tvorničke izrade) koja se veže ispod vrha poculice na zatiljku. Iznad uha a ispod podveze nose zataknutu kofrku (pero iz patkova repa) ili stručak smilja. Za velike svečanosti preko poculice stavljaju bajoder, ukras od lagane tkanine ili tila, on se ne veže ispod brade nego krajevi slobodno vise.
Od nakita žene nose menđuše (naušnice) u ušima a oko vrata đerdane od perli nanizanih na konac ili medaljon na sometu (crnoj baršunastoj vrpci). Na nadlanicama ruku nose heklane narukvice ukrašene sitnim perlicama na razne geometrijske motive. Kad idu u crkvu, žene i divojke nose ćilimac ili klecalo, te knjigu (molitvenik).
B) Novija (1. polovica 20. stoljeća)
Sastoji se od sljedećih dijelova: oplećak sašiven od industrijske tkanine (flanel, šifon i dr.), usko šiven. Untorok je podsuknja koja se oblači na donji dio tijela ispod krila, sašiven je od industrijske tkanine široko, a nanizan (nabran) na svitnjaku (povezu). Krila ili skuti, suknja čija je prednjica ravna a zatka narifana (nafaldana) u cijeloj dužini. Prednjica je kao kod bili' krila, a na dnu je našivena podpolica širine oko 7 cm, otkana od pamuka u boji, ukrašena vezom, vunicom i svilom ili štikana vunicom i svilom. Motivi ukrasa su obično cvjetni, u buketićima ili su stilizirana tri cvijeta. Stražnja strana se sastoji od dva dijela koja se vodoravno spajaju. Gornji je dio bilivo, otkano od lana ili miješano s pamukom. Donja strana je zatka, tkana od pamuka u boji zvanog natak. Osnova je od bijelih niti pamuka a potka od niti pamuka u boji: crvenoj, crnoj, plavoj, narančastoj i zelenoj. Motivi ukrasa na bilivu su obično obrubi s crvenim koncem šiveni a likovi mogu biti geometrijski. A na zatki, koja je u boji, vezeni su motivi obično svilom, u boji u kojoj je vezena podpolica. Stražnja strana krila je takođert rifana. Krila se pri oblačenju podešavaju na pola lista noge. Bluza sada zamjenjuje svečani oplećak, sašivena je od svilene ili cicene (ili druge vrste) tkanine, isto kao fertun, Šivena je s uskim rukavima, krojena u struk, može imati ukrašena prsa ili kragnu. Fertun, šivan od svile nosi se kao pregača i djelomično pokriva krila. Da bi lakše padao preko krila (a pokrivao je krila osim podpolice) ima široki porub te je na prednjoj strani je nabran a na kukovima više, zatim na zadnjoj strani rastavljen kako bi otkrio rađenu zatku. Ti najsvečaniji su šivani od teške svile, zvane „dupla svila“, a ostali od „jorgan svile“ ili drugih vrsta tkanina: cica, delina i dr. Svilenka je svileni rubac (marama) s dugim svilenim resama. Oblači se stavljajući oko vrata, ukrižena na prsima a vezala se otrag, na leđima, ispod resa. Ona je uglavnom u istoj boji u kojoj su bluza i fertun, ili barem fertun ako je bluza jednobojna, s ukrašenim kragnom i prsima. Umjesto svilenke može na isti način vezati šafolka (tibetka), marama industrijske izrade od vunenog tankog materijala sa štampanim cvjetnim uzorkom, vezanim resama od vunice (kraćim od svilenih resa kod svilenke).
Oglavlje cure ukrašuju splitanjem kose u tutuk ili kotur i dodaju grančice zelenika i cvijet, a udane žene ga pokrivaju. Najprije na smotanu pletenicu stavljaju kapu s češljem. Na povezani tutuk najprije se zabode limeni češalj s uvis zadignutim krajevima. Preko njega se veže kapa od jaglučca ili drugog tkanja i poveže oko češlja. Na to onda ide podveza, četvrtasta marama od laganog finog industrijskog vunenog ili svilenog tkanja, s otisnutim cvjetnim motivima u živim bojama, na uglavnom crnoj ili smeđoj podlozi. U svečanim prigodama, za odlaska u crkvu, u svatove, i goste, ili kada žena odlazi izvan kuće, preko podveze veže zavijaču. To je četvrtasta marama, također svilena (u izuzetnim prilikama može biti plišena) s kraćim resama, a veže se ispod brade.
Na noge se obuvaju čorape, uglavnom bijele ili lagano obojene, načinjene od vunice ili pamučnog konca. Cipele su obrtničke izrade s podpeticom, lagano podignute.
Dodatci nošnji: sastoje se od različitih ukrasa, od plemenite kovine, cvjetnih detalja ili predmeta uvjetovanih vremenom ili prigodom. To su: menđuše ili naušnice, od dukata i naušnice zvane „jagode“ u bijeloj, roza ili crvenoj boji. Dukati oko vrata, našiveni na crnoj sometnoj vrpci, prišiveno obično tri ili pet a rjeđe više dukata, mogu slobodno visjeti na alci prišivenoj za somet ili direktno našiveni na somet prepleteni žutom svilom. U manje svečanim prigodama ne nose se dukati nego đerdan, staklene perle nanizane na konac, na dužini po želji i po potrebi. Za zaštitu od hladnoće na gornji dio tijela žena ili djevojka oblači kaputić, a za velikih zima vuničarku. To je debela vunena marama za zagrtanje u svjetloj smeđoj ili crnoj boji. Nose je uglavnom mlađe žene. Starije žene nose valjaricu, ona je nešto teža, izrađena od valjene vune, uglavnom u sivoj ili crnoj boji. Ćilimac ili klecalo, se nosi kad žena ide u crkvu, on joj treba kako bi kleknula na njega, a često je u njega umotala molitvenik. Otkan je od vune kao ćilim, ukrašen ručnim radom, vezom ili ulagano.
MUŠKA NARODNA NOŠNJA
Muška narodna nošnja sela Alilovci pripada paurskoj nošnji požeškog kraja. Načinjena je od lanenog platna, domaćeg tkanja, koje može biti djelomično mješavina lana i pamuka. Vrsta tkanja od kojega je izrađena zove se rozanac radi nabora na njemu, koji su dobiveni snovanjem naizmjenično zategnutih i opuštenih niti osnove tkanja. Nabori mogu biti širi ili uži, ili kombinacija jednih i drugih. Laneno platno može biti tkano i u drugim tehnikama tkanja ali je rozanac najuobičajeniji. Karakteristično je za požeški kraj a za podplaninska sela ispod Papuka, da je laneno platno „zaplavito“ plavilom za rubine (nikada nije čisto bijelo).
Dijelovi muške nošnje su:
Gaće širokih nogavica, sašivene obično od četiri pole (jedna pola je širine oko 40 cm) za svaku nogavicu. U donjem su dijelu nogavice ukrašene ručnim radom a u pojasu su nabrane i povezane „svitnjakom“ (povez spleten od konopljinog ili lanenog konca).
Košulja širokih rukava, nabranih u falde na ramenu i na zapešću, te na zapešću čvrsto prianjaju oko ruke i zakopčani su dugmetom. S prednje strane se košulja kopča do sredine prsa s jednim ili s dva reda dugmadi. Ispod kopčanja prednjica je nafaldana, zadnjica također ali odmah ispod kragna (garila). Prsa košulje su ukrašena ručnim radom, faldicama, heklom, šlingom i t.d. ovisno o prilici za koju je namijenjena. Svetašnje, svečane košulje obiluju ovim ukrasima. U stara vremena košulja se nije opasivala, uporaba tkanice dolazi tek iza prvog svjetskog rata. Od tog vremena muškarci nose tkanicu, najprije raznobojnu a onda utjecajem HSS-a i Seljačke sloge trobojnicu u nacionalnim bojama.
Preko košulje muškarci oblače frojsluk (prsluk) šiven obično od crnog pliša (baršuna), ukrašenog našivenim uskim vrpcama- šujtašem. Ukrasi su obično geometrijski ili oblika vitica odnosno listova. Po rubu prednjice i kragna obično je ušiven crveni rub.
Na nogama muškarci nose opanke s kaišima (ili bez njih) a prethodno na noge obuju vunene čorape koje omotaju obojcima od lanenog platna, te njih učvrste – povežu kaišima opanka.
Šešir crne boje s širokom pantljikom stavljaju na glavu u svakoj prigodi, muškarac naime ne ide nikuda gologlav, na to se privikavaju i dječaci. Sramota je biti gologlav. Šešir se skida samo u kući u vrijeme objeda. Za svečane prigode za pantljiku šešira zatiče se cvijet s grančicom asparagusa ili paunovo pero.
Dečki iz bogatih obitelji a naročito jedinci, nosili su na probušenu uhu menđušu. Ona je ukras a ujedno i statusni znak. Oko ruku su dečki nosili narukvice od heklane vune ukrašene perlicama na razne motive.
Radi vrućine i potrebe brisanje znoja muškarci su nosili pod pazuhom maramicu koja je bila također izrađena od lalnenog platna rozanca, ukrašena resama. Nosila se ispod pazuha zataknuta o rub frojsluka.
Post je objavljen 19.05.2014. u 13:47 sati.