Gotovo svakog dana istim smjerom odlazim pred školu dočekati moje unuke. Prvi i četvrti razred. Škola je ovdje u Italiji (Milano) malo drukčije organizirana nego kod nas. U jutro morate djecu predati učiteljima, a kada im nastava završi morate doći po njih i tako sve do šestog razreda kada im je dozvoljeno da sami dolaze i odlaze. Naravno ima razloga zašto je tako, ali ne bih o tome. Da se vratim na misao koja me jučer naprosto dohvatila kao kobac svoj plijen. Dakle istim smjerom hodam već godinama kada sam ovdje, ali još nikada nisam razmišljala o ogradama. Ograde naše svagdašnje. One oko nas, one u nama, one vidljive i one koje nas zarobe, a da nismo niti svjesni. Kvart u kojem živi moja familija je miran, lijep, pun zelenila, parkova i naravno ograda. Kao i kod nas svaka kuća ima ovakvu ili onakvu ogradu što je sasvim razumljivo. Ono što me jučer potaknulo razmišljati je da li ograde biramo po ljepoti, po potrebi biti siguran, po tome što se želimo distancirati od ostalih ili možda i zbog straha od drugih. Neke su ograde od kovanog željeza, neke od posebne žice, nema drvenih ograda. Lijepe onako šupljikave pa fino možete vidjeti kako kuća izgleda, kakvo je dvorište, koje cvijeće cvjeta, kakva su drveća posađena. Jednostavno lijepo vam je zaviriti i diviti se tim ukusno uređenim dvorištima, zanimljivim kućama.
(jedna lijepa vila u susjedstvu)