Istambul. Dvadeset i tri sata i petnaest minuta. Noć, a na aerodromu kao u pol dana na Jelačić placu. Možda i življe. Dva lista papira otipkana pomno čuvam za svaki slučaj jer treba se snaći u tom labirintu od dolaznih i odlaznih perona ili gatova. Odvajaju me već na izlasku iz aviona jer ja ostajem na skrbi turske aviokompanije do sutrašnjeg nastavka letenja. Kakofonija glasova i jezika je tolika da svoje misli ne mogu razabrati, kao da su se nekamo skrile. Pojma nemam od straha pred nepoznanicom ove noći ili straha općenito. Potraga za tranzitnim deskom uspješno je u nekoliko koraka odrađena. Turkinja me blijedo gleda kao da ne razumije ni slova engleskog. Istinaibog ni moj engleski nije nešto za hvaliti se, ali pitati, gdje se trebam prijaviti za hotel, znam. Mahne rukom kao da tjera muhe, ili mene zamišlja kao dosadnu muhu. Učinilo mi se da je to mahanje bila smjernica prema nekom od izlaza. Da, ali ne možeš samo tako izaći. Nisi Turkinja pa lijepo stani u kilometarski red za strance. Bože koliko je tih stranaca u jednom, jedinom redu, a za malo će ponoć. Pobožno stojim jer tko zna ako se počnem vrpoljiti mogli bi misliti da nešto švercam, a što bi tada bilo bolje ni sada ne spominjati. Onda Turci koji usmjeravaju iz kolone u pojedine redove za kontrolu putovnica opet samo mašu rukama kao prometnici, a mi poslušni kao prvašići pred školom. I dok tako čekam i čekam snimam pogledom neke posebno zanimljive što ispred mene u redu čekaju. Mlađi muškarac, drži djevojčicu za ruku, a žena iza njih. Pretpostavljam da je žena s obzirom da ima crni čadrij koji ju potpuno skriva. Tek za oči ima neku crnu mrežicu. Vitka je, očito mlada, ali Bože dragi ne razumijem kako je moguće da se ljudsko stvorenje mora tako odijevati. Mogu mi govoriti što ih je volja, ali zašto se onda i muškarci ne oblače na sličan način. Zašto se oni šepure kao paunovi sa svim tim turbanima, šalovima i nakitom. U tom razmišljanju dolazim konačno do kontrole putovnice. Izlazim u potrazi za hotel deskom. Rečeno mi je još u Zagrebu da ću se nahodati. I bi tako. S jednog kraja zgrade na drugi, a zgrada aerodroma je veličine omanjeg grada, trebalo je sav umor tegliti. Bilo je iza ponoći kada sam konačno predala dokumente za hotel i nastavila čekati autobus za prijevoz do hotela. Već dovoljno iscrpljena više se nisam ničega bojala, strah je nestao i jedino mi je bilo važno spustiti tijelo u bilo kakav krevet. U jedan sat 16.03.2014. krevet. Zahvalna sam onom koji je izumio krevet. Stvarno ima li išta bolje od kreveta nakon dana koji mijenja život iz temelja
Post je objavljen 28.04.2014. u 15:26 sati.