Pregled posta

kratko sumiranje

SOCIJALIZAM


Otvaram profil Nenada Bege na Facebooku i čitam posljednji status: „Zanimljivo kako se neki koji se tada još nisu bili rodili bolje od mene sjećaju vremena kojeg sam osobno proživio i pritom me još prave ludim.“ Potpuno ga razumijem, iako je moj problem sasvim drugačiji. Ja jednome koji se tada nije bio rodio, sinu mome, trebam pojasniti ono što su u školi spominjali.

Živimo u zemlji za koju se kaže da je nekad, i to nedavno, bila komunistička.

Svašta se govori, ali sve što se govori ni izdaleka nije točno. Nikada ta zemlja nije bila komunistička. Po službenim dokumentima i po samorazumijevanju ljudi koji su u njoj živjeli ona je bila tek socijalistička, a pod tim se podrazumijevalo da je komunizam cilj, nešto što se tek nastoji doseći, što će doći u budućnosti, čega još nema. Bilo je u toj zemlji ljudi koji su se smatrali komunistima i koje su drugi smatrali komunistima, ali čak ni oni nisu smatrali ni tvrdili da žive u komunizmu, već da su oni komunisti po tome što nastoje voditi društvo prema svijetloj budućnosti.

___Socijalizam je bio ujedno i stanje i proces. Može se tvrditi 1) da nije bio dostignut, nego se tek išlo prema njemu, kao i 2) da je bio ostvaren, ali se razvijao, mijenjao, usavršavao, „korak nazad - dva koraka naprijed“. Obje tvrdnje su točne jer zapravo drugim riječima govore jedno te isto. Socijalizam je prevladao politički, uvelike i ekonomski, ali daleko od toga da se društveno učvrstio.

Da bi bilo jasno o čemu pričamo, pokušajmo razjasniti. Socijalizam i komunizam su u raznim prigodama s različitih stanovišta i za razne potrebe drugačije definirani i opisivani. Recimo, Lenjinu je, nakon što je ispisao stotine stranica na tu temu, jednom prilikom sažeto rekao: „Socijalizam=elektrifikacija + industrijalizacija“, premda se ta izreka nalazi i u verzijama „Socijalizam=elektrifikacija + opismenjavanje“ ili „Socijalizam=elektrifikacija + vlast sovjeta“. Kako bilo, u svim verzijama se spominje elektrifikacija, ali danas - kad je elektrifikacija neupitno dostignuće - nikome ne bi palo na pamet ni da je spomene. Meni je najbolja definicija ta dva tipa društava na osnovu suštinskih načela. Socijalizam bi bio društvo utemeljeno na principu “Svatko prema sposobnostima, svakome prema zalaganju, radu, rezultatima“, a komunizam "Svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama". Naravno, iako je bilo država koje su se nazivale socijalističke ili komunističke, iako je bilo država koje su drugi takvima smatrali, zapravo još prave socijalističke, a kamoli komunističke države nikada nije bilo (ne računajući kratkotrajne neuspjele pokušaje poput Pariške komune), kao što je bilo kraljeva koji su proglašavali da su bogovi i država koje su tvrdile da su od raznih bogova dane, a nikakav bog nije pri tome ni luk jeo, ni luk mirisao. Zato naziv „socijalizam“ u odnosu na svaku postojeću ili državu koja je postojala uzimam vrlo uvjetno, sa zadrškom.

U vrijeme dok je socijalistička Jugoslavija imala komunističku vladu po tome što su je sačinjavali uglavnom komunisti, (a zapravo su to bile socijalističke vlade jer su vladale nominalno socijalističkim društvom, socijalistički opredijeljenim društvom, društvom kojemu je socijalizam bio perspektiva) svašta se događalo, ali sve što se događalo nije imalo veze sa socijalizmom ili komunizmom. Sve nije, ali mnogo toga jeste. Nema dvojbe da je bilo socijalističkih elemenata i socijalističkih procesa, dovoljno da se možemo sjećati što socijalizam jeste i što bi trebao biti.

U razdoblju od 1945. do 1991. dogodilo se mnogo toga. Oni koji ne vole ni socijalizam ni komunizam kao da uživaju nabrajati epizode poput Bleiburga, Golog otoka ili uništenja bugojanske grupe. Kritika socijalizma ili komunizma obično se svodi na zamjerke tipa „Socijalizam je bio loš jer je proizveo Goli otok!“

Da bi se razlikovale prave kritike od nekritičnog kritizerstva potrebno je razlikovati što je poduzeto da bi socijalizam prevladao (u smislu, da bi započeli socijalistički procesi), što je rađeno da bi se socijalizam obranio, a posebno što su socijalizam i komunizam sami po sebi.

Dugo prešućivan, a zatim uvelike razglašen kompleks događaja koji se danas skupnim imenom naziva Bleiburg zapravo je tek završetak Drugog svjetskog rata. Nema veze ni sa socijalizmom, ni sa kapitalizmom. Sklop je povijesnih okolnosti da su nadmoćniji u tom razračunavanju bili socijalistički orijentirani partizani. Sklon sam mišljenju da bi stradali u tom kolopletu stradali još i gore da je protiv njih bila kraljevska kapitalistička vlada. Jedini način da stradali ne stradaju bio bi da se povijest rasplela drugačije, da su pobijedile Sile osovine, ali tada bi umjesto stradalih stradali neki drugi.

Tragična je povijest izgona folksdojčera, pripadnika njemačke nacionalne manjine, iz Jugoslavije. Nema dvojbe da su za njega odgovorni tadašnji vlastodršci. Zapravo o tome najmanje znam, pa se oslanjam na ono što o tome misle moji prijatelji Ludwig Bauer i Goran Babić, pa što se njih dvojica o tome usaglase, prihvatit ću i ja. Ono što za sada znam dovoljno mi je za procjenu da taj progon folksdojčera nije bio ni socijalistički ni komunistički.

Goli otok je ružna epizoda. To je bila obrana tadašnjeg poretka. Poredak je bio ugrožen, pa se branio. Da nije bio ugrožen, ne bi bilo ni obrane. Na Golom otoku su stradali jedni koji su po kriterijima obrane bili zaista krivi i drugi koji su tamo dospjeli po svim kriterijima nevini (kao što su i neki koji su po tadašnjim kriterijima trebali dospjeti na Goli otok uspjeli izbjeći). Može se raspravljati je li takva obrana uopće bila potrebna ili bi bilo dovoljno braniti sistem na druge načine, nema dvojbe da se tretman zatvorenika izrodio u monstruozno patološko divljanje, ali cijela ta epizoda nije bila ni socijalizam ni komunizam, ni socijalistička ni komunistička, bila je u osnovi obrana poretka, a u izvedbi neoprostiva tragedija i sramota.




Odvojeno od instaliranja i obrane poretka, socijalizam (i komunizam) u proteklom razdoblju vidim:
- u općem obrazovanju,
- u širenju i jačanju medicinske zaštite,
- u ideji opće zaposlenosti,
- u samoupravljaju društvenim poduzećima,
- u dijeljenju zemlje bezemljašima i grubom i neuspješnom pokušaju kolektivizacije,
- u nacionalizaciji nekretnina i dodjeljivanju društvenih stanova,
- u međunarodnoj nesvrstanosti,
- u pronalaženju mjesta obrtnicima unutar takvog sistema,
- u tim i takvim pojavama i procesima.


Naravno da propali socijalizam nije bio ni savršen ni uvijek uspješan, ali bio je u mnogo čemu i uspješan i perspektivan. Obzirom da sam živio četiri desetljeća u tzv. socijalizmu, za mene je socijalizam:
- ljudi koji nisu znali za Blaiburg i Goli otok,
- koji su proširivali i adaptirali stanove, gradili kuće i vikendice,
- sportaši koji su se pošteno takmičili zbog uživanja u sportu,
- domaći književnici koji su bili čitani i omiljeni,
- učiteljice koje su odlazile podučavati u zabačenim selima,
- izumitelji „Vegete“,
- jugoslavenski graditelji asuanske brane i libijskih naftovoda,
- privatne Titove fotografije,
- pokret „Narodne tehnike“,
- kulturno-umjetnička društva,
- emisija „Našim pomorcima u svijetu“,
- brodogradilišta,
- izgrađeni fakulteti i studentski domovi,
- izviđači i ferijalci,
- radnička odmarališta,
- sindikalni izleti,
- penzije s kojima nije nužno kopati po kantama za smeće,
- dnevna štampa iz Amerike, Sovjetskog saveza, Turske, Indije i Gane na novinskom kiosku na Trgu Republike,
- omladinske radne akcije,
- vojska koja pomaže narodu nakon elementarnih nepogoda,
- omladinska štampa,
- filmovi „Crnog talasa“,
- „Novi val“ u roku,
- pa čak i „Filmske novosti“ s izvještajima o Titovim putovanjima po svijetu, puštanjima u pogon novih hidrocentrala i tvornica i još mnogo toga srodnoga i sličnoga.

Razlučimo li od socijalizma povijesni tok kojim je došao na vlast i ono što je poduzimao da se obrani od nasrtaja i opasnosti, u konkretnom slučaju na stvarni život uticalo je i da se sve događalo u maloj zemlji, zemlji koja je ionako bila siromašna, a nakon rata još i razrušena, višenacionalnoj i višekonfesionalnoj zemlji. Ne smije se miješati sa socijalizmom ono što je bilo posljedica puke veličine zemlje ili ono što je bilo odraz tradicije. Za socijalizam nije ni bitno ni karakteristično da je primijenjen na višenacionalnu i višekonfesionalnu zajednicu, nego kako se s tim nosio.

Socijalistički poredak u bivšoj Jugoslaviji je „bilo, pa prošlo“. Sad imamo samostalnu Hrvatsku, kakva je da je, ali to ne znači da su ideje socijalizma i komunizma diskvalificirane ni zauvijek otpisane. „Dva koraka naprijed - jedan nazad.“ Korak unazad smo napravili, sad nam preostaje naprijed. Ideja temeljnog osobnog dohotka započeta u Švicarskoj izgleda mi kao svjetska perspektiva, i to bez oružane revolucije, a to smatram ne samo vrijednim truda nego i jedinim pravim putem.






Post je objavljen 26.04.2014. u 10:54 sati.