....pitao bi se netko, totalno neznan, nepoznat meni ili ikome koji mene zna pa da se čovjek raspita - šta je ovoj babi? Nema je nema pa eto, dođe, napiše par gluposti ili pametnih stvari, kako za koga.
Pa, eto, nakon što sam maknula iz glave nekolicinu sitnica koje su mi zauzimale radnu memoriju, potrpala sve to u par pričica, da se vratim u svakojake teme koje mi se motaju po glavi.
Iako nisam dugo pisala, ne mogu reći da nisam imala što za reći, bilo je toga i previše, možda i totalno previše za sroćiti u jedan normalan "post" ili kako se to već zove tu na blogu među blogerima.
Šta se sve izdešavalo, osjećam se kao da je prošlo dulje od godinu dana od zadnjeg pisanja, iako niti prije toga nisam "imala što za reći".
O jesam, i to dosta, od nekulture medicinskih djelatnika, do nedo**anosti nekih osoba koje rade sa djecom a trebali bi biti u konc logoru obzirom na način ponašanja.Pa sve do dragih osoba koje ti uljepšaju dan samo sa porukom ili pozivom, ili sam sa znanjem da su tu, negdje u blizini. Znam ja, svjesna sam toga da veliki dio toga što napišem nema veze s vezom, ali šta u današnje vrijeme ima? Znanje? Diploma? Iskustvo? Vještine? Nipošto, još smo mi duboko na balkanu, zadrti ljudi, pomalo priglupi za razliku od većine svijeta, a tako očajno želimo biti dio tog svijeta, koji prcaju svoj narod a opet nešto se napravi. Ne kažem ja da je daleko negdje bolje ili savršeno, ali ipak, negdje je nešto bolje a negdje gore. Ali smatram da bi se trebalo pogledati možda preko ograde, možda susjed tu puricu bolje peče, pa daj, pobogu pitaj za recept.
U pitanju promjena, nema toga i ima. Sinek mi više nije 25 kilometara udaljenoj školi, možda jednom prilikom napišem kako, zašto i na koji fking način sam to uspjela, ali jesam, i mogu reći da se pomalo ponosim sa svime, kad pogledam unatrag, na onaj retrovizor života, i pogledam sve one fleke, packe i mrlje koje su ga prekrile, nađe se pokoji čisti dio, još neumrljan ničime, još onako lijepi i svjetlucavi.Možda je sljedeće što dolazi baš na tom svijetlom dijelu, i možda se ne umrlja previše....bilo bi to lijepo.
U pokojim razgovorima, kad se govori o muško ženskim poslovima, u kojima redovito imam osobe "za" i osobe "protiv", moram objašnjavati i crtati. Ja sam, reklo bi se, sudeći po još uvijek nekim naznakama - žensko. Ako gledamo na one bildere koji nemaju niti vrat više od toliko nabildavanja, moram primijetiti da su im se neki, ženama poželjni dijelovi - smanjili. Žalosno ali istinito. A ako pogledamo, tim istim nabildanima (kažem oni drastično nabildani, ne oni "sexy"),dakle tim masovnim, su malo cicke narasle. Što, valjda, dolazi u kompletu - manja muda veće cicke. Ako ćemo gledati na to, polako se pretvaram u frajera, očito, muda imam i prevelika, grande cajones, a eto, ono drugo mi se s godinama smanjilo, što od djece, što možda od genetike ili nedostatka "masnih" naslaga. Ali eto, još malo pa ću moći na promjenu spola, samo mi još uz cajones fali i....No, nećemo u detalje, ovo je ozbiljna tema.
I tako, evo mene natrag na pisanje, baš danas iako se o tome već razglabalo među mojim poznanicima, nemogućnost spavanja, previše toga u rasporedu i u glavi, možda neke sitnice od nekoć davno koje su eto baš danas navrle van i hoće mi mozak preuzeti kao neke spodobe, duhovi ili šta već, nevažno. Sve je to ionako prolazno, dođe, prođe.
Uvijek se ja držim one - Nikad ne reci nikad, i - sve što je lijepo kratko traje....tako da bez obzira što je, nikad neću reći da poslije kiše dolazi sunce bez toga da će nakon tog sunca opet, kad tad pasti kiša.
Post je objavljen 16.04.2014. u 03:08 sati.