Branko Horvat i Marx
Sheme reprodukcije također anticipiraju modernu međusektorsku analizu kao i modeliranje privrednog rasta. Na kraju, razlikovanje stacionarne i rastuće privrede u Marxovoj terminologiji proste i proširene reprodukcije predstavlja fundamentalnu analitičku distinkciju, pa se Marx može smatrati pretječem moderne teorije rasta.
Međutim, zbog nedovoljnog matematičkog obrazovanja, Marx nije bio u stanju da iskoristi potencijal svoje analitičke inovacije. Sheme su obrađene pomoću ubitačnih serija numeričkih primjera koji zauzimaju desetke strana drugog sveska, na koji je Engels potrošio mjesece rada ispravljajući aritmetičke pogreške, a koje niti omogućuju iscrpnu analizu, niti omogućuju generalizacije. Te sheme zavodile su mnoge marksiste manje" kalibra na krivi put; najistaknutiji je slučaj Rose Luxenburg, čiji je osnovni rezultat iz njene knjige Akumulacija kapitala nemogućnost kapitalističke reprodukcije bez osvajanja novih kolonijalnih tržišta fatalno pogrešan, jer iz proizvoljnog numeričkog primjera izvodi neopravdanu generalizaciju. Modernom tehnikom iscrpna poruka shema dobiva se na svega nekoliko strana matematsko-ekonomske analize (v. pogl. III). No u obranu Marxa valja reći da još i danas jugoslavenski profesori, uz rijetke izuzetke, maltretiraju sebe i svoje studente numeričkim shemama i prave nedozvoljene pogreške.
Marxov rad pružio je mogućnosti i za druge analitičke inovacije koje on, međutim, nije iskoristio. Spominjem ovdje samo dvije. Kao teoretičar rasta, Marx je bio mnogo svjesniji ekonomskog značenja tehnološkog progresa, nego njegovi suvremenici, ali tu svoju intuiciju nije uspio formalizirati. On tehnološkom progresu prilazi kategorijama tehničkog sastava kapitala (što danas, pod imenom kapitalne opremljenosti rada, predstavlja jednu od četiri komponente apstraktne tehnologije) i organskog sastava kapitala. Može se pokazati da se upotrebom pojmova organskog sastava kapitala i stope viška vrijednosti, može formirati klasifikacija tehnološkog progresa koja omogućuje izgradnju radne teorije cijena, a u teoriji rasta identična je s klasifikacijom Roya Harroda, razvijenom neposredno pred rat. Radi postavljanja problema u potrebnu vremensku perspektivu valja dodati da je zadovoljavajuća ekonomska analiza ekonomskog progresa razvijena tek u posljednjih trideset godina.
Druga neiskorištena inovacija je jedan neobičan fenomen koji sam ja nazvao amortizacionim multiplikatorom. Marx, je studirajući ekonomski rast zapazio da se amortizacija i zamjena ne poklapaju pa se tako javlja višak akumulacije iza koga ne stoje nikakvi realni troškovi. Obratio se pismom Engelsu, kao praktičnom tvorničaru, da mu objasni što se u praksi dešava s tim viškom. Engels nije shvatio problem već mu je odgovorio navođenjem računovodstvene prakse. Nakon razmjene pisama, Marx je napustio daljnji rad na tom problemu.
Nastaviti će se.
Post je objavljen 12.04.2014. u 19:50 sati.