Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marole

Marketing

Priča o velikom borcu Diegu Simeoneu

Gledajući iz današnje perspektive, kao da je riječ o drugom sportu. Uzmimo za primjer reprezentaciju Argentine iz 1994. godine – u napadu su igrali Gabriel Batistuta, Abel Balbo i Claudio Caniggia. Danas je ekipa s trojicom klasičnih napadača posve nemoguća. Pridodamo li toj reprezentaciji Diega Armanda Maradonu jasno nam je da se tadašnji nogomet nije sastojao od bogzna kakve trke.

Međutim, u tadašnjoj reprezentaciji, vjerojatno najboljoj u čitavoj argentinskoj povijesti – iako nije osvojen svjetski naslov, zbog Maradoninog doping skandala za koji se ni dandanas ne zna je li namješten – iskakao je jedan mladić. Zvao se Diego, ali to nije bio Maradona, već Pablo Simeone, a njegova igra bila je drugačija od one njegovih suigrača.

Dok su Caniggia, Balbo, Batistuta i Maradona utakmicu odrađivali u svega nekoliko kvadrata, Simeone je pretrčavao teren gore-dole, lijevo-desno, kao da se radi o kenijskom dugoprugašu, a ne bijelo-plavom prugašu argentinske nogometne selekcije.

Još prije 4 godine, dok je bio igrač Velez Sarsfielda, njegov trener Victorio Spinetto, gledajući njegovu trku, borbenost i agresivnost prozvao ga je Cholo, po jednom drugom argentinskom igraču, Carmelu Simeoneu, koji se takođet isticao trčanjem, a ne šetanjem po terenu. Ispada da su do devedesetih godina u Argentini postojala samo dva borbena igrača, i oba su se prezivala Simeone, iako nisu bili ništa u rodu.

Velez 1990. godine kani prodati 20. godišnjeg Simeonea u Europu, ali veliki klubovi nisu zainteresirani za njegove usluge. Skauti zaobilaze Chola smijući se njegovim tehničkim karakteristikama. Pa tko bi normalan uzeo Simeonea, kad njegov vršnjak Robert Prosinečki može sve s loptom?, govore direktori Barcelone i Reala.

Naposljetku, Velez ga je ipak uspio nekako utopiti. Njegov novi klub zove se - Pisa i upravo je izborila nastup u Serie A. Za vrijeme igranja defanzivnog veznog u Pisi, Simeone je konstantno startovima ukoso nakrivljavao protivničke suigrače, da legenda kaže kako je više turista dolazilo gledati utakmice Pise, nego slavni Kosi toranj.

Ali ni Simeone, ni Michele Padovano nisu uspjeli spasiti Pisu od brzog ispadanja u niži razred. Potom Simeone odlazi u Sevillu i tamo nastupa zajedno s Maradonom i Šukerom. Ali ni tamo se Simeone nije proslavio, jer i Sevilla uskoro ispada iz lige.

Kada ge je 1994. kupio Atletico Madrid, navijači su zavapili: O, ne, i mi ćemo ispasti iz lige! I skoro su bili u pravu. Atletico se spasio remijem u posljednjem kolu, i ostao samo bod od ispadanja. No dogodine Atletico osvaja posljednji naslov španjolskog prvaka.

Ta sezona 1995. je najvažnija u povijesti nogometa! Od te godine, u nogometu više ništa neće biti isto. Nizozemski igrač Bosman pobijedio je na Europskom sudu pravde, te se ukinulo pravila stranaca za igrače unutar Europske unije. Iste godine, europski prvak postao je Ajax sa svojim atomskim nogometom koji je izumio Luis van Gaal. Taktika je bila jednostavna, a bazirala se na jakom presingu i trci. Navijači su mrzili način igre Ajaxa, ali rezultati su bili tu. Slično se dogodilo i s Atleticom – nitko nije volio njihovu, pogotovo Simeoneovu igru, ali naslov je osvojen.

Tijekom devedesetih godina, predsjednik Intera Massimo Moratti opsjednut je trofejima. Troši milijarde dvodeći u klub Bergampa, Zanettija, Ronalda i ostale, ali ga trofeji zaobilaze. Svjestan je i sam kako se nogomet promijenio od vremena Maradone, i da za trofej treba nekakav Kenenisa Bekele u sredini terena. Odlučuje dovesti Simeonea, ali ni on ne može pobijediti Interovo prokletstvo neosvajanja trofeja.

Nakon samo dvije sezone, Simeone odlazi u Lazio i tamo osvaja scudetto – i najstariji navijači Lazia ne sjećaju se kad su zadnji put bili prvaci Italije. Novi idol, uz najboljeg strijelca Crespa, im je Simeone. Ali ljubav između Argentinca i navijača Lazia kratko traje.

Naime, na redu je sezona 2001-2002., vjerojatno najspektakularnije odigrano prvenstvo na Čizmi u povijesti. Pored vrhunskih momčadi Intera, Milana, Juventusa, Parme, Rome i Lazia, sve do Božića na tablici je prvi Chievo iz Verone, koji je te sezone tek stigao u Seriju A. Poslije Nove Godine, Chievu forma pada, ali je prvenstvo zanimljivo kao španjolsko ove godine. Za prvaka se bore čak tri momčadi – naravno Juventus, Inter i branitelj naslova - Roma.

Posljednje je kolo – na tablici vodi Inter s 69 bodova, drugi je Juventus s 68, a treća Roma s 67. Inter na domaćem terenu u Rimu igra protiv Lazia koji je šesti na tablici. Izborio je Kup UEFA-e, i posljednja utakmica mu ne znači ništa – ne može ni gore, ni dole na tablici.

Laziu posljednje kolo ne znači mnogo, ali njihovim navijačima itekako je važno gostovanje Intera. Naime, u slučaju da Lazio pobijedi Intera, Juventus da remizira, a Roma pobijedi, Vučica je prva što je najgori mogući scenarij za navijače Lazia. Stoga žele da Inter pobijedi njihov 'voljeni' klub kako bi bili mirni da Roma neće osvojiti prvenstvo.

Navijači su obučeni u crno-plavo, i od samog početka utakmice na Olimpicu bodre goste. Atmosfera je domaćinskija od one na San Siru.
Hernan Crespo i Claudio Lopez ne znaju što da rade. Na svaki njihov dodir s loptom, publika zviždi. Teško je igrati na taj način. Znaju to i igrači Lazija koji su deset godina poslije također pustili Interu da Roma ne bude prvak. Nakon što je Inter njihovim ljubimcima zabio gol, izvjesili su transparent 'Oh, noooo'.

Međutim, na terenu se nalazi Diego Pablo Simeone. Briga njega što navijači Lazia misle. On je navikao da za svoju momčad gine do posljednjeg daha, jer drugačije ne zna. Uspio je povezati redove rastrojenog Lazia, a kao šlag na kraju, postigao je Interu i zgoditak. Na kraju Lazio je slavio s 4-2, a trofej je otišao u ruke Juventusa koji je u posljednjem kolu svladao Udinese 2-0. Moratti bi u tom trenetku najradije upucao svojega dojučerašnjeg igrača Simeonea. Ali takav je on – nema milosti za protivnike, i uvijek se bori do samog kraja.

Nakon ovog 'skandala', Simenone se opet vratio u Atletico Madrid, gdje je odigrao još dvije sezone, prije nego se umirovio u rodnom gradu Buenos Airesu nastupajući za Racing.

Ni trenerski put mu nimalo nije bio lagan. Trudio se, ali nije imao sreće. Trenirao je razne klubove poput Racinga, Estudiantesa, River Platea, San Lorenza, Catanie, prije nego li je došao u Atletico Madrid.

Zanimljiva je jedna zgoda iz vremena dok je trenirao San Lorenzo. Dvojica njegovih igrača potukla su se na treningu. Kada su Simeonea o tome pitali što misli, rekao je da je riječ o dvojici barbarskih kretena.

Eto takav je Diego Simeone. Borac, ali s dozom fair-playa. Igrač je to kojeg nisu krasili tehničke karakteristike, ali jest požrtvovnost. Takav je i kao trener – jedinstven. Ne samo da zahtijeva od svojih igrača da ginu na terenu kao što je i sam radio, već to isto želi od publike.

Već su legendarni njegovi pozivi gledateljima da bodre njegove igrače. Neosvojiva utvrda Vincente Calderon preslik je njegove energije – borba do posljednjeg daha, iako si gora momčad na terenu.

Simeone je 1995. sudjelovao u velikoj nogometnoj promjeni, a svojim karakteristikama dosta joj je pridonio. Bilo je to doba kada se prestalo hodati po terenu i odigravati lijepe poteze, već se trčalo i borilo za svaku loptu.

Ta promjena, skupa s Bosmanovim pravilom i bogatim šeicima dovela je nogomet do toga da danas imamo svega nekoliko najbogatijih klubova koje nitko ne može pobijediti. Nitko osim - Atletica iz Madrida.

Simeone je dokazao da se uz manjak novaca i vrhunskih igrača, fanatičnošću kakvom je i on sam plijenio, može doći u polufinale najelitnijeg svjetskog klupskog natjecanja.

Eto što je nogomet – Simeone koji je indirektno moderni nogomet učinio izvjesnim, danas se bori protiv svoje ostavštine.

Onako kako se borio oduvijek – predanošću, trudom i radom.

Cholo Simeone, grme tribine Vincenta Calderona. Diego se smije, kao da misli, „e tako se navija, nemojte da vas ja pozivam“. Potom rukom namjesti frizuru, dugu kosicu, da mu ne smeta dok gleda bore li se njegovi igrači na terenu ili šetaju kao Robert Prosinečki – igrač za kojeg su se početkom devedesetih otimali najveći svjetski klubovi, dok je Simeone sreću morao potražiti u Pisi.

A sada startovima, ukoso krivi velikane poput Reala i Barcelone.Turistima koji posjete Madrid, danas je spektakularnije doći na Vincente Calderon, nego Santiago Bernabeu.

Jer Madrid ima samo jednog kralja. On se ne zove Cristiano Ronaldo, već – Diego Simeone!


Post je objavljen 11.04.2014. u 09:38 sati.