Mogućnost kajanja, i ispraznih poziva, ne vode nikuda,
ti putevi strmi, ni ravni...
Zanimljive su mogućnosti koje imamo,
neiskorištene stoje u tami naših svijesti,
a pitamo se, kamo smo krenuli, da je pošlo sve po zlu...
Nestajanje u svemogućim starostima i nemirnim slutnjama..
Imaju li ove riječi nekog značenja,
ili su samo nesmotrene tlapnje, najčudnijeg stvorenja..
Jer to je ono što ja jesam,
što je moja bit...
Ne težim li jedinstvenosti...
Mogućnosti mnogo, a malo iskoristivih..
Možda samo sa gledišta nekoga..
Netko ih ima mnogo, mnogo iskoristivih, dobrih...
Zašto se mene uvijek preksače, zašto u svemu vidim...
Neuspjeh?
Imaju li neke tajne niti, koje vežu moj život,
za neprestanu tugu, neponošljivu tamu...
A tolko volim svjetlo... Tolko volim dobro, i ljubav...
Mogućnosti moje, malene su!
Nije li to poražavajuće? :(
***
Post je objavljen 07.04.2014. u 14:00 sati.