Frank McCourt, kao umirovljeni srednjoškolski profesor iz New Yorka, do objave knjige – romansirane biografije „Angelin prah“ nikad ranije nije objavljivao, a kad je konačno ova knjiga ugledala svjetlo dana, njome je postigao svjetsku slavu, proglašen je suvremenim klasikom, i, između ostaloga, osvojio Pulitzerovu nagradu za biografiju.
(Kasnije, kako kaže internet, pojavili su se prijepori oko autentičnosti događaja opisanih u biografiji, koji su još i pojačani nakon McCourtove smrti 2009. godine od raka kože, no čini mi se da bih daljnjim istraživanjem i pisanjem o tome skrenula pozornost s činjenice da mi se knjiga zapravo svidjela, pa je u konačnici pitanje je li u cijelosti točna ili ne, zapravo irelevantno).
U središtu je radnje, koja se odvija u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, obitelj McCourt, i to neodgovorni irski pijanac Malachy McCourt, nesretnica koja se udala za njega, Angela McCourt, koja je rodila i odgojila pripovjedača, Franka (Francisa) McCourta, njegovog godinu dana mlađeg brata Malachya, blizance Olivera i Eugenea i sestricu Margaret koji su umrli kao mala djeca od posljedica neishranjenosti i nedostupnosti odgovarajuće medicinske skrbi, a nakon povratka u Irsku (jer se na početku priče obitelj nalazila u New Yorku, gdje su se Malachy i Angela i upoznali), rodili su se još i Michael i Alphonsus Joseph.
Dakle, na početku radnje zatječemo obitelj McCourt kako se u vrijeme velike gospodarske krize prije Drugog svjetskog rata vraća u irski grad Limerick u nadi da će u domovini pronaći bolje životne uvjete i više posla. Kako je Malachy notorni pijanac, koji ne uspijeva zadržati posao dulje od tri tjedna (a da ne zapije cijelu tjednu plaću), obitelj neprestano grca u dugovima i često na stolu nema ništa drugo za jelo osim zašećerene vode i čaja. Dakako, Malachy je često i posve nezaposlen.
„Kad je vrijeme lijepo, muškarci sjede vani i puše cigarete ako ih imaju, gledaju oko sebe i promatraju nas kako se igramo. Žene stoje prekriženih ruku i čavrljaju. Nikad ne sjede jer su povazdan kod kuće, brinu se o djeci, pospremaju kuću i pomalo kuhaju, a stolice ionako trebaju muškarci. Muškarci sjede zato što su umorni od hodanja do Burze rada svakog jutra da se potpišu radi pripomoći za nezaposlene, od raspravljanja o svjetskim problemima i od razmišljanja što će još raditi do kraja dana. Poneki svrate do kladionice da prouče listu konja i stave šiling ili dva na nešto sigurno. Poneki provode sate i sate u Carnegiejevoj knjižnici gdje čitaju engleske i irske novine. Nezaposlen čovjek mora sve pratiti, jer su ostali nezaposleni – stručnjaci za sve što se zbiva u svijetu. Nezaposlen čovjek mora biti spreman za slučaj da neki drugi nezaposleni povede diskusiju o Hitleru ili Mussoliniju, ili o strašnom stanju u kojem se nalaze na milijuni Kineza. Nezaposlen čovjek odlazi kući nakon što je proveo dan u kladionici ili čitajući novine, a žena mu neće zamjeriti zbog onih nekoliko minuta provedenih u lagodi i miru uz cigaretu i čaj, niti ono vrijeme što sjedi kod kuće na stolcu i razmišlja o svijetu.“
Unatoč tome, događaji u knjizi vrve gorkim crnim humorom zbog kojega se čitatelju i najgore ljudske i obiteljske tragedije prezentiraju kao smiješne ili barem duhovite. Razlog tome nalazi se i u činjenici da je knjiga pisana isključivo u ich-formi, riječima dječaka koji u vrijeme početnih događaja iz knjige ima četiri godine, da bi tek u završnim poglavljima dosegao punoljetnost.
Ocjena Algoritmovih urednika da se radi o knjizi čije se stranice štede da dulje traju, doista je istinita, pa sam i sama na kraju knjige, unatoč obimnom pisanom materijalu i obilju događaja, požalila što nema još toga. Zato, „Angelin prah“ u ruke i uživajte u čitanju.