"Nakon ovih uvodnih napomena pogledajmo Marxa prvo kao ekonomista.
Obično se smatra da je glavni doprinos Marxa u oblasti ekonomije radna teorija vrijednosti. No to mišljenje treba ozbiljno kvalificirati. U toj oblasti Marx je svoj analitički aparat u cijelosti nslijedio od klasičnih ekonomista Smitha i Ricarda, tako da ga se može smatrati posljednjim klasičarem. Ideja da je rad izvor vrijednosti može se pratiti od Cantilona (prva polovina XVIII vijeka). Kod koga je to poljoprivredni rad, pa do klasičara kod kojih je to svaki (proizvodni) rad. Socijalističke konzekvence tog postulata izveli su rikardijanski socijalisti: ako se vrijednost određuje radom, a profit je dio vrijednosti, onda je on proizvod neplaćenog rada. Rikardijanske socijaliste predstavljaju ova četvorica: William Thompsom(koji upotrebljava termin "višak vrijednosti")(7), John Gray (koji profit, kamatu I rentu porezom kojim vlasnici oporezuju rad nevlasnika)(8), Tomas Hodgskin (koji rzlikuje kapital kao opredmećeni rad, od kapitala kao društvenog i čiji rad Labour Defedent iz 1825. Marx naziva "Vorzugliche Schrift") i John Francis Bray (koji izračunava da stopa viška vrijednosti - iako je tako ne imenuje - iznosi 200%),(9). Na kraju dodajmo i to da je još Quesdnost;(10) za prometnu vrijednost potrebna je razmjena. Iz ovih komponenti Marx gradi svoju teoriju vrijednosti.
Prije svega, razlikovanja radne snage kao robe i rada kao stvaraoca vrijednosti pokazuje da nema potrebe za pretpostavkom neekvivalentne razmjene: radna snaga se prodaje po svojoj vrijednosti koja je, međutim, manja od vrijednosti koju stvara rad. Razlika — višak vrijednosti — odlazi vlasniku, a odnos te razlike i nadnice — stopa viška vrijednosti — predstavlja mjeru eksploatacije. Za¬tim, iz dvostrukog karaktera robe — upotrebne i prometne vrijednosti — Marx izvodi dvostruki karakter rada — konkretni i apstraktni rad. Vrijednost robe određena je društveno potrebnim, radnim vremenom kod čega tržišne vrijednosti (cijene) osciliraju oko tako određene vrijednosti kao ravnotežne.
Ova teorija dovoljno je originalna da se može smatrati značajnim naučnim dostignućem. No ona sama po se¬bi ne predstavlja nikakvo epohalno otkriće. Sad se, me¬đutim, javlja Marx kao filozof i kao sociolog. Roba po¬prima fetiški karakter, rad i proizvodi rada otuđuju se od radnika, prisvajanje viška vrijednosti postaje osnova klasne dominacije, a ekonomska struktura generira sa¬svim određeni sustav društvenih odnosa koji se nakon Louisa Blanca naziva kapitalizmom. To izvođenje karak¬teristika društvene formacije iz osobina robe — predstavlja izvanredno plodnu naučnu hipotezu i, u suštini, epohalno otkriće. Kod toga se ljudski rad javlja kao fundamentalna analitička kategorija koja onda omogu¬ćuje sintezu različitih disciplina kao što su ekonomija, sociologija i filozofija. Horizonti koji se time otvaraju imaju malo veze sa specijalistički interpretiranom rikardijanskom ekonomijom, što, na primjer, ni nobelovac Samuelson nije bio u stanju shvatiti.(11) Od analitičkih inovacija sigurno je najznačajnija ona sadržana u shemaman reprodukcije u drugom svesku Kapitala.
Radi se o kapitalnoj ideji cirkularnog toka robe i novca u ekonomskom procesu shematski prikazanom. Ni ovdje Marx nije sasvim originalan. Prethodio mu je Quesnay sa svojom ekonomskom tablicom, a njemu opet Cantillon (oko 1730) s raspodjelom društvenog proizvoda na farmere, zemljoposjednike i obrtnike. Međutim, umje¬sto historijski opterećenog razlikovanja proizvodne (po¬ljoprivrednici) i sterilne klase, Marx uvodi modernu analitičku distinkciju između kapitalnih i potrošnih do¬bara. Tako dobiva dvosektorski model, koji je — nakon pauze od nekih osam decenija — razvijen tek poslije drugog svjetskog rata i danas predstavlja najupotreblji¬viji analitički instrument u modeliranju ekonomskih procesa.
Marxu je taj model bio potreban da bi pokazao vje¬rojatnost strukturne neusklađenosti neplanirane tržišne privrede uslijed čega dolazi do ekonomskih kriza. On je na taj način, nekih šest i po decenija prije Keynsa—što ovaj nije znao—oborio Sayov zakon prema kome svaka prodaja stvara potražnju u istom obimu: robe se ne tra¬mpe već prodaju i kupuju za novac, a novac nije samo sredstvo razmjene—kako je mislio Say—već ima i druge funkcije.12 Drugim riječima, kupovna moć i efekti¬vna tražnja su različite stvari, utrženi novac ne mora biti potrošen, pa ponuda i potražnja ne moraju biti ura¬vnotežene. Prema tome, Sayov zakon predstavlja zabludu, jer ponuda i potražnja nisu nužno usklađene ni po struk¬turi, ni po volumenu.
(nastavlja se)
Post je objavljen 06.04.2014. u 10:02 sati.